Rođendan Malom Isusu
Božić je mali Bog.
Ruka koju si pružio,
prijatelj s kojim si se družio,
pjesma koju voliš,
želja za koju moliš.
Božić je mali Bog.
Svim na Zemlji
a posebno svojim Blog Prijateljima
i onima koji samo čitaju
Blagoslovljen, Miran i Radostan Božić,
te puno Zdravlja, Sreće, Veselja, Ljubavi i Zajedništva.
Rodio se mali Bog
U štalici na slamici,
Poslao nam radi nas,
Čistu Ljubav
Milog sinka svog,
Svijetlo da nam
Viječno svijetli
Naše pute nek rasvijetli,
I u Srca Mir unese
Guste tmine
Njim' raznese
Duše bolne naše
Samo spokoj krijese.
Rodila se Isus Beba,
Mala, sitna, kao Cveba,
Bez odijela i bez stvari,
Ljubav pravu nek ne kvari,
Novi život sad nam daje,
Grijan dahom Ovce male,
Primi ga u srce svoje,
Nek nam sve se ruke spoje
Vjera, Ljubav i Ufanje,
Živa nada, bez kuknjave,
Pjesmom ćemo ga darovati,
Riječi njeg'voj vjerovati,
Truditi se bolji biti
Istunu tu i živjeti.
Nikom ne usudit' suditi,
Samo sebe popraviti se potruditi.
Rodio se, Sretan mu Rođendan
Svima želim Blagoslovljen Božićni Dan.
jučer, na badnjak bio je mom tatku rođendan,
a danas mu je imendan.
Ujutro samo Fran i ja malo pospremili kuću,
nismo se baš pretrgli od toga, moram priznati,
onak, sve polako i laganini,
skuhala sam si jako fini kapučino s okusom Jaffe
koji sam dobila na poklon, takvi me pokloni najviše razveele,
kava i čokolada, a, pogotovo neka fina s okusom koju si, inače, sama rijetko priuštim,
Fran je, naravno, pio svoj kako, iako je želio i on probati moj napitak, pa sam mu malo odvojila
i napravila bijelu kavu, no, nije bil oduševljen, ali je zato meni miješao i " kuhao ", pa me njime hranio sa žličicom,
izvadila sam i kutiju s novim ukrasima koje sam našla jako povoljno u Lidlu,
slamnate, samo posute zlatastim šljokicama,
pa smo ih kombinirali s našim starim i pohabanim,
no, imala sam i neke divne nove, koje sam, također dobila na poklon,
i ti su mi jako srcu dragi, jer su uspomene na drage mi ljude,
tako sam se odmah sjetila svoje Sanjice, s kojom sam jako dugo radila,
i zbog koje sam posel, na kraju krajeva i dobila,
jer, na njen sam porodiljni došla na zamijenu, kada su me iz " Maksimira " preporučili mojoj tajnici, gdje sam sasvim slučajno upala, jer je harala epidemija gripe, a ja sam uporno sjedila na telefonu čitavo jutrro dok mi se nije netko javil, no, isto tako i završila, kad su kolegice ozdravile, pa su tražili nekog na drugom mjestu,
gdje sam tamo i ostala, tako se nekako poklopilo, i pokazalo kako je preporuka bila ispravna,
nikada nebum zaboravila dan kada su me zvali da dođem na razgovor,
iznenada, ujutro, nisam taj poziv ni u snu očekivala, niti sam imala vremena spremiti se kak se spada, jer su me zamolili da se požurim, dođem što prije, jurila sam uzbuđena prek cijelog grada u kariranom šosu i vestici, prvo kaj mi je došlo pod ruku, a da je pristojno i prikladno, sjećam se, po cesti sam stavljala svoje sretne naušnice, i, tada, čitajući moj životopis ravnateljica mi je rekla:
- pjevaš u zboru, lijepo, baš nam treba netko da vodi zbor, Sanja ga he vodila, a sad je trudna, da li bi to mogla? -
naravno da bih mogla, sve bih mogla samo da dobim posel,
- a i slatka si, lijepe su ti te naušnice. -
kad mi prije Sanjine trudnoće dvotjedna zamijena završila
čak se malo i kolegici plakala, ono, kak baš nemam sreće i stalno se moram po tim kratkim zamijenama povlačiti,
nije to baš lako, neprestano upoznavati nove ljude, pamtiti djecu, nabrzinu, prilagođavati se raznim situacijama,
šaltati iz jedne nepoznate okoline u drugu,
pa mi ona veli ( i to bum pamtila čitav život, puno toga sam od nje naučila tada, i još uvijek uči, jer postale samo dobre prijateljice ):
- znaš, nemoj se plakati, ponekad, kada ti se zatvori prozor, otovre se nova vrata. -
da li je ona sama znala da je Sanja trudna i kako postoji mogućnost da ostanem, nikada je poslije nisam pitala, nisam imala prilike,
no, obrisala sam suze, pokupila svjih par knjiga pod ruku,
digla glavu i poslušala je,
na izlazu sam srela svog Anđela Čuvara koji me primio za ruku i rekao mi:
- ti si ovdje došla s razlogom, vjeruj mi, ja vidim kakva si i kako radiš i ja bum to rekla tamo di treba, ne brini se ništa,
mi se još vidimo, a sad odi doma i odmori se, trebat će ti. vidimo se! -
takvo ohrabrenje mi je taman sjelo tamo gdje je trebalo,
i, zaista, tako je i bilo,
možda, da nisu one tada vjerovale u mene, možda bih klonula duhom,
jer, prošle su već tri godine od kako sam se mučila i trudila pronaći pravi posao,
a ne se povlačiti samo po tim zamijenama, tjedan, dva,
i, nakon, stvarno odurnog iskustva u dva privatna vrtića, jedino što sam tada željela
bio je normalan, pravi posao u pravom vrtiću za što sam se i školovala, te trudila zdušno
zaslužiti tu svoju diplomu, jedno je, još trebalo položiti stručni ispit, bez kojega ne možeš raditi duže od tri mjeseca bez prekida ugovora, pa sam učila i dan i noć, i na poslu dok su djeca spavala, u tramvaju i u svakoj mogućoj prilici,
svu sam stručnu literaturu pročitala, em me zanimalo, em sam duboko željela taj ispit položiti kak se spada i jednom zaivijek tu priču završiti, staviti točku, zapravo, trešnjicu na tortu, ali i opravdati svu tu njihovu bezrezervnu podršku,
smatrala sam, ako me One tako vide, koje imaju toliko iskustva i mnoge su im cure kroz kuću prošle,
e, pa, onda tek sad i ja sama moram vjerovati u sebe, biti hrabra i napraviti to najbolje kaj znam i umijem,
onak, dati baš sve od sebe, tako sam si zacrtala, i tako sam i napravila.
Profesorica Slunjski, koja mi je bila ispitivačica na ispitu, osim što mi je dala čistu peticu iz usmenog dijela ispita, na što sam uvijek bila vrlo ponosna, obzirom da upravo ona slovi za jednu od rigoroznijih i zahtjevnijih profesora na stručnim ispitima, čija se literatura mora pjevati od A do Ž, kao i organizirati aktivnosti s mnogo poticaja, materijala i edukativnih igračaka koje je sve potrebno sam izraditi,
rekla mi je kako jako dugo nije razgovarala s kolegicom na takvoj razini da nije imala potrebe ispitivati me,
već smo razmijenjivale odgojno - obrazovne stavove i vlastita promišljanja o radu u toj ustanovi,
koja je mene oduvijek privlačila upravo svojom toplinom, šarenilom, mirisima i zvukovima koji se njome šire,
ali i načinom rada koji podrazumijeva da svaki, baš svaki sudionik radi za isti cilj, a to je:
dobrobit predškolske djece,
to je ono što me oduvijek zanimalo i vodilo na tom mom radnom putu, kao što me vodi i dan danas, kada mi se bliži deseta obljetnica rada i druženja tamo.
Sanjica je rodila na samo Štefanje, nešto prije je završila u bolnici, na žalost, došlo je do nekih komplikacija, pa su morali ostati nešto duže u bolnici, no, na kraju je sve bilo, falabogu, u redu.
kasnije sam dijelila s njom sva ona iskustva koja prolazi mama s prvim djetetom, i to mama već u godinama,
jednako ako što je ona bila meni podrška kada smo mi, nakon što sam, ponosna, potpisala ugovor za stalno, odlučili se, napokon i za našu bebicu. prije se nisam, jednostavno usudila, kako ne bih izgubila taj, toliko željeni posao,
a, i, imala sam jednu perfektnu generaciju koju sam vodila od jaslica, te sam si, nekako, potajno željela dofurati ih sve do škole, što mi je, skoro i uspijelo, jer, samo to jedno jedino polugodište više nisam mogla ostati s njima, zbog potrebe mirovanja u trudnoći.
naš test, nakon mnogih ranije baćenih u smeće, a jedan je, Čovječuljak čak vadil iz smeća i sav uzbuđen me zval na posel kak je, ipak pozitivan, i nek kupim drugi usput, ka idem doma, za svaki slučaj.
bilo je to na proljeće, no, nije ni taj drugi pokazal toliko željeni plus.
tada smo, već pomalo očajni, odlučili krenutu na sve moguće i nemoguće pretrage koje je potrebno obaviti prije umijetne, za svaki slučaj, jer, godine su nam proletile, meni je već tridesetpeta prošla, i koje su tada pokazale kako imam više od jednog problema: spuštenu maternicu, zakrivljeni jajovod, ciste, upalu i svašta nešto, kaj nije baš zvučalo jako ohrabrujuće niti je pomagalo, a ja sama imala sam svoj zacrtani plan roditi prvo dijete odmah nakon diplome i zapošljavanja,
no,
kako život nije plan, i nije moguće ga isplanirati, kao ni porod, za koji me, šogirca jednom na kavi pitala:
- imaš ti plan poroda? -
- kaaaaj? kakav plan? -
već sam odavno naučila kako se nesme ništ takvo planirati, jedino kaj čovjek u svom može je raditi onako kako smatra da je najbolje i najispravnije za njega i njegove bližnje,
i to je sve.
na preporuku dragih prijatelja iz Istre otišli smo jednom travaru koji nam je jednom i drugom prepisal neku miješavinu čaja, a meni još i svakodnevno točanje u istoj, povodom čega smo kupili i svoju prvu kadicu za bebu, jer, vjerovali smo, trebat će nam.
i, trebala nam je,
na sam badnjak
prije tri godine
napokon je i naš test bil pozitivan,
a, nedugo potom smo i zajedno čuli to srčeko kako pravilno kuca ispod mog srca,
tri srca,
jedno pokraj drugoga,
tri sreće,
od svih sreća najveće.
nedugo potom, na jednoj kavi, pokazali su nam šogor i šogorica i fotku svog testa na mobitelu.
Nadia se rodila, opet na badnjak, točno prije tri godine.
Naš Fran je danas uživao,
prvo smo dedi došli s gitarom i kutijom kolača na kojoj smo upalili samo jednu svijeću,
pjevajući mu:
" Sretan rođendan, Deda! "
zajedno su puhali svijećicu, deda i Fran, nekoliko puta,
došla nam je i tetica Lana, Franova krsna kuma, koju, ono, obožava, tolko je bil sretan kad se pojavila na vartima, da je odmah počel plesati i pjevati Zvončiće koje smo morali puštati s jutjuba, kao i sve ostale prigodne pjesmice,
onda su došli i Ujaci, njih dva, kojima su, također, rođendani, jednom danas, a drugom za par dana,
tak da mi nismo mogli zdržati, nek smo, nakon fine ribe, pastrve, koje su mama i tata pripremili u pečnici s krumpirima,
i izvrsnim domaćim bijelim vinom koje je tata radil sa svojim dečkima iz klape, na koje je iznimno ponosan, jer im je dobro uspijelo,
al, kak veli kroz smijeh, mora se brzo potošiti, obzirom da nema nikakvih kemikalija, i kolača koje sam opet naručila od kolegičine prije, jer, takve fine kolače nisam već dugo jela, a fakat nisam imala vremena sama raditi tolike kolače, nisam imala ni volje, iskreno,
preveć sam drugog posla imala, a takve kolače ni ne znam sama napraviti, uzela sam dve velke kutije, jedne za dečke, Ujake, koji sami ne rade kolače, pa, iako im ne fali ničega, jer jednom, onom najmlađem koji je režiser, jedan prijatelj svake godine obdari domaćim mesnim delicijama, od kulena, seke, šunke, špeka, kobasa, sve prefino i ukusno, na kaj smo pozvani sutra, pa bumo si sigurno i nekaj doma donesli, nikad ne dođemo praznih ruku od njih,
e, onda smo, napokon, nestrpljivi, otvarali poklone,
jer,
tati je rođendan, pa ga svi darujemo, a onda i mi otvaramo svoje, prije Božića, kad već stoje pod borom, ko bi sad čekal do jutra, to samo mogu u Američkim filnovima, kod nas toga nema,
mi jedva čekamo da te papire poderemo,
najviše sam se veselila konju na ljuljanje kojeg mi je moja Sanjica poslala, i dizalici koju me Fran moli već mjesec dana da mu kupim, jer ju je videl na nekoj reklami, kad tata i sin mami pomoću takve dizalice i autića na baterije dofuraju kakao, jer ona ima puno posla na kompu, jedno se jutro probudil s tom sliko u glavi i pričao mi, sav uzbuđen, pa me molio:
- hoćeš mi, mamica, molim te, kupiti žutu dizalicu za rođendan. -
aaa, kako mi je bil simpa, samo, rođendan mi je tek prvog devetog, pa sam mu rekla ako bude jako dobar možda mu nešto slično Isusek osavi oid borm, pa je tako i bilo, jer, nakon kaj sam to ispirčala frendici, odmah mi je dala jednu takvu od svog djeteta koje ju je već preraslo,
tako je bil sretan i uzbuđen, da sam joj od sveg srca na tome zahvala, i jako se lijepo s njom igral.
ali, konj je ipak bio veće ushićenje, kako sam i očekivala, čak mu je i ime dal:
Darko,
hranil ga je kutijom u kojoj je bila zamišljena zob, on ima jako razvijenu maštu i njemu je moja girtla od šlafrukla zmija, a kad mu je sestrična rekla kako to nije zmije, jer nema ni oči ni usta on joj je rekao:
- pa, to je samo igra, Mini, kak ne kužiš.
osim konja, od dede je dobil klizaljke, koje je odmah moral obuti, pa je " želio " i tamo klizati po parketu, kaj nije bilo moguće, naravno, al, obećala sam mu da bumo čim prije išli na pravo klizalište, i to ne ono fensi oko fonatane na Tomislavcu, na kojem smo bili s njim jedne nedjelje poslije ručka, i, naravno, ostali kratkih nogavica , jer je već u pet popodne bilo sve rasprodano, a dijete neopisivo razočarano, do te mijere da je stal nasred šetališta prepunog ljudi i u maniri madurenog Pocoya lupal nogom o pod i vikao:
" ali ja želim klizati, želim, mama, ja želim, rekli si da bumo išli klizalište!!!! rekla si mi. "
tako da smo jedva ga odvukli na vrtuljak koji ga je barem malo oraspoložil, no, nije to klizanje zaboravil, tak da stalno pita:
- hoćemo, mama ići na klizanje, hoćemo, jel da? -
klizaljke su prave, onak ko pancerice, doduše, malo veći broj, al stabilne, čvrste i kaj je nakbolje mogu se povećavati još nekoliko brojeva, tak da bu ih imal još nekoliko godina.
sad si moram i ja nabaviti neke poovne prek njuškala, jer, iako sam izvrsna klizačica, ne volim baš ove moderne koje se iznajljuju na klizalištima, nego su mi draže one ženske, klasične, kožne, kakve imaju prave klizačice umijetničkog klizanja, i obavezno mi je potrebna prednja kočnica, zapravo, nazubljeni vrh, jer, bez toga sam malo nestabilna na ledu, a to si s njim, koji ide prvi put, ne smijem dozvoliti.
od tetice je dobil krasan drveni vlakić kojim se slažu kockice, jako korisna, kvalitetna i dugotrajna igračka kakve najviše volim, i tomu se također prililno razveselio, ako i kikićima i novoj slikovnici.
svemu se danas veselio, jeo je i ribe, jer mu je tetica čistila i hranila ga, pa je smio i jesti kolača koliko god želi, nisam mu brojala,
ja sam dobila toplu, mekanu deku i jedako tako ugodan set posteljine, nešto što mi treba i veseli me, iako mene sve veseli,
a, najviše nas je razveselio poziv druge tetice, najmlađe, koja samuje u Japanu, mada, čini mi se da baš i ne samuje skroz, jer, neki joj se Juan španjolac pod kožu podvukel, dok su prezentaciju radili, pa sad na svim fotkama koje šalje i Juan nam maše, zadnja je bila s diplomama u ruci drugog stupnja japanskog, koju si je tata odmah nakeljil na skrin mobitela, al je njemu glavu stavil ispod brojeva sata, tak da ga vaš ne vidi dobro bez naočala, samo njeni široki osmijeh ispod kapice deda mraza mu se širi i ta diploma u ruci koju ponosno pokazuje svima,
teta je ugavnom pričala s Franom, on joj je pokazival kak je s dedom okitil bor, i sve poklone koji su još ispod ostali za ostatak obitelji koji nisu mogli biti prisutni.
mami i tati sam poklonila bon koji sam dobila od sindikata, zapravo tati za rođendan, pa nek si sami izaberu kaj ih najviše veseli, i svakom jednu kuglucu za bor koja je ujedno i kasica za štednju, više i zafrkancije, s lijepom porukom ispisanom na njoj:
" mama je kratka imenica bez zamijenice "
i
" tata je sinu uzor, a kćeri prva ljubav "
mami sam još uzela termo čarape, mekane, fine i tople, kakve i sama nosim u ove hladne dane, crvene, da ju malo razveseljavaju,
a tati pijenu za brijanje i kolinjsku koji voli, to mu uvijek treba,
Lači sam našla krasnu crnu majicu, svečanu, za nastupe i domijenke na poslu, kad se treba urediti, a ne zana kaj bi, onak fini s trakom oko vrata koja se može vezati u mašnu ili kravatu, a može se i skinutu, po trebi, također jednu kuglicu s prigodnom porukicom i dvije praktične zdijele s poklopcima za koloče il kaj već hoće, meni je svejedno, može i nutra ribice držat il si posadit tulipan,
sestrični sam prvo našla bež francusku kapu, kakve znam da voli, al, onda za par dana set s češljićem i ogledalcem, kaav bi rado i sebi kupila, ukrašen kristalima u boji, onak u nekom orijentalnom stilu, nešto baš divno i posebno lijepo, kaj je i moja kolegica poželjela za svoju kćerku kad je vidla, pa sam i njoj durgi dan upecala, taman je još jedan ostal, kod jedne gosođe kod koje svake godine uzimam poklone, jer ih ugalvnom i sama izrađuje, zgodan, a cijenom prihvatljiv nakit, tako da sam i druge curke, ali i sebe malo okitila ove godine. našla sam i krasnu torbu, taman kakva mi treba, srednje velku, s puno pretinca, jedino kaj sam je vidla radno ujutro, dok sam žurila na posel, kad je još bil mrak, pa sa previdjela kako je tamnoplava, a ne crna kao što sam bila uvijerena, jer, crna mi baš treba, ona stara koju sam dugo imala pukla mi je jedan dan dok sam trčala na tramvaj, pa mi se pola zadržaja po cesti rasulo, na svu sreću u vrećicama i falabogu, pa nisam ništ važno taj dan zgubila,
i, kad sam tek posle na svijetlu vidla boju bila sam malo razočarana, jer, crna je torba ono kaj mi na sve paše, ne moram misliti puno o bojama s njom, no, kasnije, kad sam je pripasala s novim prljavorozim kaputom, za koji mi je kolegica rekla kako mi baš takve nježne boje jako lijepo pristaju i plavim gojzericama od prošle godine koje volim nositi, jer su tolple u udobne, mada su me sestre popljuvale i rugale mi se kak su bapske, a sad vidim kak se baš takve prodaju po onim ekskluziva dućkasima kojima mogu gledat samo izloge, skužila sam kako je, zapravo, baš super ta boja i može se, također kobinirati na svašta, a nikada nisam imala tamnoplavu torbu, ubiti ni ne preferiram baš tu boju, no, sve više se pojavljuje u mom odabiru, nedavno sam i jedan vuneni prsluk našla ( za pet kn tam u Maskimisrkoj na vagu gdje sam i dijete obula, čizmice buce i gležnjaće, sve za 60 kn, svaki par 30, novo nofcato ), ne znam ni sama kako, no, očito mi je potreban baš njen balans,
čini mi se, sjetih se onog predavanja o uporabi boja u svakodnevnom životu i radu, koje je bilo iunimno zanimljivo i puno toga mi osvijetilo o čemu nikada prije nisam razmišljala, tak da bum malo to s tamnoplavm istražila, kaj točno znači, jer, koliko znam, to je hladna boja, a moje su miljene zemljene, bež, zelena, ljubičasta i siva.
eto, tako,
sve i svemu,
divan, ispunjen i, najvažnije, s obitelji proveden dan,
veselo, mirno, laganini,
bez stresa i nepotrebnih opterećivanja,
napokon,
ono kaj mi je bilo potrebno
da se relaksiram i regeneriram,
čak sam uspijela i malo dremnuti nakon ručka,
jer, Fran je bio toliko zaokupljen svim tim, da me nije imal potrebu jašiti, sad kad ima konja.
Hvala curkama na poklanima za njega, jako su ga rezveselili.
Svima želim sve najnaj,
tak kak je i meni
baj!
Oznake: klopa, boje, igračke
|
