Samo Durica

ak je šiba u Raju zrasla, nek tam i ostane

potegla se jedna blesava šala na fejsu
citiram:
" kad vidim ovu decu danas,
hvala mojim roditeljima
što su me tukli na vreme. "
mnogi su je objavili,
vjerujem, kao zafrkanciju,
no, kako ju je objavil i naš Pablon,
imala sam potrebu mu prokomentirati
da ja sama šalu razumijem,
ali mi nije baš jako smešna,
jer:
moj je stav, pa i odgojni stil
kako svako nasilje,
a pogotovo ono fizičko
samo rađa novo nasilje,
te time nastaje začaran krug,
koji je teško prekinuti,
ako nastavimo nasiljem
i ne reagiramo na vrijeme.
inače se vrlo rijetko upuštam
u bilo kakve rasprave na fejsu,
kao i tu na blogu,
pa i u privatnom životu,
no, s Pablonom znam da mogu
normalno i ljudski komunicirati,
bez zadrške i lažnog laskanja
mogu reći kako sam imala sreće
upoznati ga i popričati s njim
na jednom blogerskom druženju,
pametan je i socioemocionalno osviješten dečko,
te sam mu ostavila iskreni komentar,
zato što sam se ja nagledala fizičkog nasilja
u svojoj široj obitelji
i to od strane svoje tete
( supruge tatinog pokojnog brata )
koja je svoje dvoje djece toliko tukla,
nakon muževe smrti,
da bi danas to, vjerojatno bilo kažnjivo djelo,
al, u ono vrijeme
kada je
" Šiba iz Raja zrasla "
smatralo se, pa čak i od strane ostatka odraslih osoba,
ne baš normalno, al, onak, prihvatljivo,
ajmo reć:
nitko se u to nije imao potrebe paćati,
dirati osinje gnijezdo,
jer, poteglo bi jedno za drugim samo sve više i više problema,
pa je moja baka, sada također pokojna,
tolerirala to njeno ponašanje,
pokušavajući ga nivelirati tako da ih je
štitila, sirote, na sve druge moguće načine
govoreći joj uvijek kako su bili dobri,
iako nisu, baš uvijek, pogotovo on
i zbog toga je moj bratić bio jako naslian prema meni,
ne želim se svega ni prisjećati kaj mi je radil,
koja sam bila mirno, poslušno i povućeno dijete,
i nije se ni znalo obraniti od nasilnika
sve do svog puberteta,
kada sam odlučila i tome stati na kraj,
no,
nije on bio nasilan samo prema djeci,
nego i prema životinjama,
tako je, za primjer tog začaranog kruga
udario našeg pesa bucom ( zimskog čizmom )
toliko jako u genitalije da ovaj, jadan,
dva tjedna piškio krv
i spaval sklupčan pored peći,
ali je i nakon toga zamrzio djecu,
pa je i on bio agresivan prema njima,
više mu nitko nije smio prilaziti,
samo moja mama koja ga je hranila.
danas su njegova djeca također nasilna,
ne baš u tolikoj mjeri, jer,
ipak se danas nasilje kolko tolko korigira,
no, viđam ih na igralištu i u parkovima:
psuju ko košijaši, dernjaju se, odmalena,
njima je to bilo onda jako simpatično,
a meni jako grdo,
kad malo dijete od kojih godinu dana
opsuje masnu psovku, jer mu je, recimo ispala igračka,
il nije uspio zabit gol,
a danas, kao tinejđer psuje i baku, jako ružno i neprimjereno,
tu istu moju tetu,
od koje je sve to i počelo.
nikada neću u svom životu zaboraviti sliku
kada ga je opalila rukom po nosu
punom zlatnog prstenja, jer ju je zazival:
" mama, mama, maaamaaaa! "
dok je ona pila kavu i pričala s mojoj mamom,
a, tada se nije smelo upadati odraslima u riječ,
već si moral " biti kuš " dok odrasli razgovaraju međusobno,
pa mu je tak jako potekla krv iz nosa,
a ona ga je samo, vrlo glasno i osorno
poslala u kupaonicu da se sam umije,
moja mama se tada samo ustala od stola
i uzela mene za ruku dole u naš stan,
jer, nije se " željela miješati u njen odgoj ",
puno sam puta, kasnije, imala potrebu razgovarati o svemu tome sa svojim tatom,
o kojem sam uvijek imala mišljenje kako je pametna, inteligentna i moralna osoba,
no, tata mi je rekao:
- a, kaj smo, Vanjca, mogli, nismo je mogli otjerati iz kuće, zbog djece, shvati,
ostala je sama, bez muža i
baka joj je mnogo puta rekla da se smiri,
da ne smije tako s djecom,
al nije je ju željela slušati,
i nju su njeni tak tukli, to ti je tako, nismo imali puno izbora tada ",
hm,
ne znam baš, no dobro,
svak od nas nosi neki svoj križ,
teret na duši,
i svakom ide na njegovu savijest,
no,
kak velim,
za mene je svako nasilje isto:
neprihvatljivo
i za nijedno ne mogu, pa ni ne želim
pronalaziti opravdanja,
moja je sestrićna, nasuprot njega
postala žrtva,
tako to obično biva s nježnijim osobnostima,
i nju je razbijala bez ikakvog razloga,
iako je bila dobra djevojčica,
i nikada nije zaslužila ni jedan jedini udarac,
samo je plakala sama u tišini,
ja sam je tješila, grlila i ljubila joj masnice,
a ona se prvom prilikom odselila iz kuće
glavom bez obzira,
zadnji put kada je udarila mog bratića
bil je već debelo u pubertetu,
jači i veći od nje
samo joj je primio ruku i rekao joj:
" ovo ti je zadnji put "
hladno i bezosjećajno.
( kako je i zaslužila )
mene i moje sestre naš tata nikada nije udario,
nikada ruku na nas nije digao,
samo nas je strogo pogledao,
ili nešto tiho reko
i mi smo se zmrzle na mjestu,
odmah smo znale kolko je sati,
a mama je vikala i prijetila se kuhaćom
koju sam joj ja onda, prgava, bacila iza peči,
tak da je to smrdilo danima, jer kuhaća je bila plastična,
sve dok tata nije skužil kaj se to iza pali i smrdi, hahaha,
a i moja mama je, također imala glupe fore, ono:
- donesi mi šibu za Lanu da je namlatim! -
- neću, sama si donesi, nebuš je tukla! - odgovarala sam,
iako uglavnom poslušno dijete, nikada nisam padala
na takve niske emocionalne ucijene,
znala je i govoriti nam:
- niš se nemoj plakati, bum te tak namlatila,
pa buš onda imala razloga za plakanje!! -
al isto tak sam znala kak nebu ni mene ni nju fakat stukla,
samo se pretila, iz očaja, nervozna i umorna zbog problema na poslu
i šefa koji ju je maltretilal tada,
nisam joj to preveć uzimala za zlo,
jer, velim, nikad nije ni osvarila te svoje prijetnje,
jednostavno nije znala bolje i drugačije tada,
zato,
sama nisam za batine
batinama se ne rješavaju problemi,
samo se stvaraju novi,
s djecom se treba baviti,
razgovarati,
objašnjavati,
truditi se vidjeti ih,
ulagati sebe i svoje vrijeme i mnogo energije, te
provoditi kvalitetno vrijeme s njima
kao što bum ja sad prestala pisati ovaj post,
jer moj Fran veli:
- mama, želim s tobom u krilo, mama, molim te,
ajmo se igrati i pjevati: " Ide maca oko tebe "
i " Zvončići ", ajde mi stavi mamica! -