Samo Durica

nedjelja, 18.12.2016.

fešta i bećarac

napokon smo se
ove subote navečer
okupile sve na jednom mjestu i
tako dobro zabavile, da bumo to pamtile
još dugo, dugo,
prepričavala doživljaje
barem ja,
( koja sam i noge i glas ostavila na plesnom podiju )
kojoj je takvo okupljanje baš mnogo značilo
iz više razloga:
prvo,
ono čemu sam se najviše veselila,
iako je restoran Šarm
jedan, zaista šarmantan i vrlo ugodnan ambijent,
koji, ne samo da ima i fontanu,
već ima i drvo, živo, pravo usred sale u kojoj smo se zabavljale,
uz finu klopu, potoke razne pijače na izbor
( neograničeno, do dva ujutro )
s vlastitim parkingom,
i, naravno bendom,
koji, ajde, mogao je biti i malo bolji,
barem u komunikaciji s ljudima,
jer, zaljepili su se za neke zgodne utegnute ženskice,
tako da je jedna, malo zrelija ekipa, od tri, koliko nas je bilo
ostala potpuno zakinuta, jer su te zgodne ženskice
bile smještene na sam kraj sale,
pa su i muzikaši samo njima tamo svirali,
tak da je na kraju ta ekipa sama sebi popevala za stolom,
domaće, stare popevke,
jer, curke su naručivale šušuticu, bačićku i mejaše,
a, kako je Lijepa nam naša i glazbeno raznolika,
bilo je tu i kamena, krša i maslina,
više zabavnjaka i novokomponiranih,
tak da je to bilo jako lijepo, i nama prek puta,
koji smo malo bliži ovom nam rodnom kraju,
no,
moje je mišljenje da je muzika, obzirom da je svi jednako platili
trebala se smjestiti na sredinu sale, kako bi svima jednako bila dostupna,
to je moja jedina zamjerka na čitavu večer,
koju je dio nas nastavio na after partiju
u drugoj birtiji, za koju sam ja nekad možda i čula,
al u njoj nikad nisam bila,
jer, ja jedino kad izlazim iz kuće
idem na posel, plac, park il mlijekomat,
pa mi je i bilo bedasto kaj mi frendica čudi
ono:
- nikad nisi tam bila? -
- ne, nisam, pa nisam bila vani sto pedeset i sedam godina. -
zadnji put kad sam izašla na neko okupljanje,
bilo je blogersko, povodom izdavanja knjige
" I ja imam post "
i, opet, ponovo,
kad su mi došle dve drage blogerice iz Istre
na Advent u Zagrebu,
no, kak je meni od svega bitno jedino
dobro društvo, provela sam se i više od očekivanog,
i baš sam se ono zguštom lijepo uredila, napokon
prvi put sam imala priliku obući svoj predivan šos
koji sam dobila od sestrica za ročkas



uz, naravno, plesne cipelice
koje sam dugo vrebala i čekala da dođu na sniženje,
te sam još imala tolko sreće da je ostao baš samo moj broj
pa ih dobila u pol cijene, no, do sada još nisam imala prilike u njima rasplesati se



koje su me služile cijelu noć,
jer, pod je bio malo nezgodan za štikle,
samo podaskan, tako da su uske potpetice upadale u prazne fuge,
dok su moje, plesne, petom prilagođene svakakvim podlogama,
mada sam si u torbi nosila tople udobne čizme
za svaki slučaja, i pamućnu majicu, tople taice, pa i vesticu,
tak da sam bila spremna na skoro pa sve,
no, imala sam sreće da jedna od frendica živi upravo na mojoj strani grada,
tako da sam na kraju imala i prevoz do same kućne lese, falatibogeg,
(jer, ne znam kak bi sama u te sitne sate dojahala do doma ZET-om)
koje sam preubukla tek prije nego smo izašle van na prvi snijeg
u svom novom kaputu
kojeg sam ubrala u sekenhendu pred zatvaranjem
toplom, vunenom, vintiđ
prljavoroze boje ženstvenog kroja šesdesetih godina
kada su žene još uvijek imale potrebu izgledati ženstveno
i ne hodati uvijek svijetom u hlačama i maslinastozelenim parkama
obrubljenim umijetnim krznom žarkih boja,
što je nova moda kod mladih u Zarebu, pa, možda i drugdje,
tamo sam se u tom dućkasu kompletno obukla
od glave do pete, jer sam, osim kaputa
našla divne, jednostavne crne kožne salonke,
kakve su ti potrebne za svaku priliku
od krstitka do sprovoda ili poslovnog sastanka,
ili izlaska s prijateljicama, kada ih možeš pripastati i uz traperice,
dužu, usku suknju na široku gumu bez cifa i gumba,
kakve u zadnje vrijeme sve više preferiram, zbog udobnosti,
divnu romantičnu bluzicu, sedafaste boje šireg kroja,
koja, obrubljenim rukavima tankom čipkastom trakom
ističe ono najbolje na mojoj figuri, a skriva sve što i nije potrebno za pokazati,
te mekanu, finu dolčevitu, umjerene boje tople čokolade, dovoljno dugu
da se može kombinirati i uz tajice,
i sve to za par sto kuna,
jer je ženi ova divota od države sjela na imovinu,
taman kada joj je krenulo, pa se mora preseliti u novi prostor,
a povodom toga sve je davala u pol cijene, dakle bezcijenje,
i još mi složila popust na količinu, te me pričekala s lovom do plaće,
novi kaput me taman zaštitio od snijega
koji je počeo lagano prhati zrakom,
već debelo pred zoru,
pa mi je malo i bilo žao što sam umjesto bakine crne šubare
u zadnji čas ipak uzela samo običnu kapu,
ne želeći pretjerivati u modnom izričaju,
no, sa ili bez šubare
umorne, znojne, zadovoljne, vesele i radosne
za kraj smo zamolile nekog dečka
da nam opali još jednu zajedničku fotku za uspomenu
na nezaboravnu i divnu većer
koju smo prevele zajeno
u veselju, plesu i pjesmi,
a to je, upravo ono
što nam je u ovo doba
bilo prijeko potrebno.
mene je moja Sindikalna zamolila da napišem bećarac
za zabavu i razonodu,
pa, obzirom da mi je to prvi u životu koji sam pisala
zamolila sam muža da mi malo pomogne s tamburom,
jer, lakše mi je bilo smišljati riječi uz prikladnu glazbu,
pa smo sklepali to u jedno popodne
slušajući malo Kiću i druge Tamburaše
dakle, moj prvi bećarac, tematski prigodan,
a nadam se kako mi pravi Slavonci neće nešto zamijeriti
da ne bi bio i zadnji
ide ovako:

Feštarski Bećarac

Naš je Vrtić kao TV Crtić
Likovi su Lutkice na Prstić.
Lilika nam u Penziju ide,
Ajmo Ljudi, Dajte nešto Pride!
Suzi naša prava nam je Snaša,
Pere, Čisti, kuha joj se Kaša.
Za njom Sanja nije ništa Manja,
jedino joj fali samo Vanja.
Moja Nena nikad nije Snena,
Servis Baka ko Urica šljaka.
Dalia je Vrtićki nam Klaun,
al bi htjela biti pravi Paun.
Skup s njom Maja Engiš dobro spika,
Englezice Vrtićka su dika.
Tamburaši žice vam se praše,
Sve se Tete farunta sad plaše.
Svirajte nam dok ne pukne Zora,
Ova Fešta bit će svima Fora.
Jedan, Dva, Evo ti ga Na!

uz svesrdnu pomoć muzikaša
otpjevale samo ga zajedno
moja Pčelica kao prava podrška
i ja



a, ovako smo krasno izgledale
prije samog ulaska u restoran,
sve što se dalje dešavalo
u Šarmu
tamo i ostaje
reći ću još samo
kako su i cipele letjele
u plesnom žaru.

nadam se uspiješno,
mada snimku još nisam čula,
al, pretrgla sam se od vježbanja,
tolko da je Fran na kraju reko:
- ajde tata sviraj sada:
" Ide, ide patak na daleki put "
čitavo popodne uz pomoć svojih dečki.


Oznake: moda, humor, glazba, gastro
- 21:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #