Samo Durica

Sestrična i Bratić

jučer je Franu došla sestrična, koja je rođena četiri mjeseca nakon njega, točno na badnjak, i taj dan je neka nit poveznica za oba djeteta, jer, ja sam svoj test napravila na sam badnjak, prvi u nizu koji je bio pozitivan, da bi oni, samo nekoliko tjedana kasnije nam pokazali na mobitelu fotku sličnog testa, također pozitivnog.
za razliku od mene, koja sam morala mirovati, moja je šogorica bila u pokretu čitavu trudnoću, pa čak i radila do pred sami kraj, a zadnje, čemu je aktivno sudjelovala prije poroda, bilo je Franovo krštenje i naše vjenčanje.
te dvije bebe od samog početka, pa još i u utrobi bile su potpuno različite.
Nadia se stalno ritala i to tako da je šogorici poskakivao trbuh, čitavu je trudnoću bila nemirna, dok se moje dijete znalo pomaknuti samo na nekom koncertu ili obiteljskom okupljenju, kada sam ja bila iznimno vesela.
i kada su se rodili, bili su jako različiti.
Fran je samo spavao, i, iako sam ja radila sve po PeeSu, odmah ga stavla na prsa i trudila se dojiti, on bi odmah zaspao i nije želio vući, tako da nije ni puno mlijeka se moglo stvarati, dok je Nadia vukla toliko jako da su joj ponekad i dudu varalicu morali davati, jer su već i u bolnici rekli kako ima izrazito izražen refleks sisanja.
no, Fran, dok je bio budan bio je iznimno aktivan, gibao se ručicama i nogama, hvatao stvari oko sebe i imao potrebu gledati svijet i ljude koji ga okružuju, dok je ona samo ležala mirno, mekana i nježna kao plišana igračka, bez potrebe za susretima s nepoznatim licima, te je i razvila određeni strah od lica koja nije često viđala.
sama njihova baka prilikom jednog posjeta konstatirala je:
- Fran je premršav, a Nadia je predebela. -
ni šogorica, a ni ja nisamo se previše zamarale time, iako smo, ponekad, izmjenjivale razna iskustva, jer, svijesne kako svako dijete ima svoj vlastiti ritam rasta i razvoja, nismo ih željele neprestano uspoređivati i opterećivati se njihovim očitim različitostima.
danas, kada oboje idu u vrtić, vrlo su slični u tim svojim različitostima, koje još uvijek postoje, no, ne više tako jako izražene.
Nadia više nije predebela, izrasla je i formirala se u zgodnu djevojčicu, a Fran je ostao sitan, no vižlast, žilav i mišićav, tako da su sada, što se tiče fizičkog izgleda i broja odjeće praktički jednaki.
obzirom da je on nešto stariji dječak, možda bi trebao biti malo puniji od nje, ali, kako ni muž ni ja nismo neki gorostasi, a i kao djeca smo bili jednako tako građeni kao on, ne zamaramo se previše time.
smatramo da je važnije što jede i u kojim količinama, nego koliko ima kilograma mase.
ono što ih povezuje je jedna karakterna crta, meni vrlo lijepa i još uvijek nepokvarena, njih oboje su vrlo dobronamjerni, dobrohotni, prijateljski nastrojeni prema svima, pa i jedan prema drugome, te se uvijek vesele jedan drugome i jako lijepo se igraju, bez potrebe nekih intervencija od strane nas odraslih. nikada se nisu posvađali oko neke igračke, hrane ili čega drugoga, nego se uvijek sami dogovore, tipa:
- hoćemo se mijenjati? -
naravno, bilo je svakakvih faza u kojima smo im mi neke bitne postavke trebali objasniti, no, nikada se nismo previše miješali među njih i u direktno u njihov odnos, jer nismo imali ni velike potrebe.
jučer sam im ogulila jednu naranču, narezala krušku, napravila " male " sendviče od kruha i putra sa sirom, koje sam prerezala na četri kriške, tako da im bude zgodnije jesti ih dok se igraju, i skuhala čaj s medom.
to su sve jeli u letu, a onda me Nadia molila da izvadim kućicu koju Fran ima, ali je, zbog radova kod nas ostala kod dede na terasi i nismo je još spustili u njegovu sobu, jer je nismo do kraja finiširali, pa smo zajeno, umjesto toga, napravili šator od stolaca i šatorskog krila koje ujedno služi i za igranje na otvorenom, te spremanje igračaka, jer ima i cif kojim se sve skup sklopi u jedan praktičan trokut i pospremi u ruksak, kada idemo na izlete.
upalila sam im lampicu globus na kojem joj je Fran pokazivao gdje je Japan u kojem je njegova teta Teta, a gdje smo mi, i crvene lampice koje sviraju prigodne blagdanske pjesmice.
dala sam im drvene kocke, prugu i vlakiće i oni su se sami igrali, dok smo njezin tata, brat od mog muža i ja razgovarali u dnevnom boravku, samo slušajući jednim uhom što rade i tu i tamo bacili pogled prema njima, no, više zbog nas samih, nego zato jer je bilo potrebe.
pa, tako i veli šogor:
- jedino ovdje kada je Nadia s Franom mogu se potpuno opustiti i nemoram stalno paziti da li će se nešto dogoditi. sa svima ostalima kad se igra uvijek dođe do nekog problema, tipa, posvađaju se, netko je gurne, uzme joj igračku koju ona želi, onda ona plače, samo ovdje sam potpuno opušten. -
samo sam se nasmiješila, jer, ne želim ulaziti u velike rasprave oko roditeljstva, ako se ne radi o meni samoj.
no, nije baš teško zaključiti zašto je tomu tako.

Oznake: ako nije Noć onda je Dan