dinajina sjećanja

Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline... piše Anais Nin...
Anais Nin je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.
Njen dnevnik, njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.

Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni, sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek

Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama iskazujemo poštovanje sestrama Mirabal, koje je 25. studenoga 1960. godine u Dominikanskoj Republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu, te svim onim ženama koje su svoj rad posvetile borbi za ljudska prava, za dostojanstvo svakog ljudskog bića.

izvor... internet

Voljelo se dvoje mladih
Šest mjeseci, godinu
Kad su htjeli da se uzmu
Da se uzmu, aman, aman
Dušmani im ne dadoše

"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije."

Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti

Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju...
Carl Gustav Jung

Samovala sam ne ćuteći nježnost carstva koje me grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama zaborava. Istinu osjećah tek na trgovima cvijeća i ptica. Tu sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.
A onda osjetih samoću kao milovanje. Uronih u igru kradljivosti i samotnosti duše. Titrala je u bezdanu neznanja, u samosažaljivim jecajima praznine. Sjenka samotnosti je na vjertometrini sudbine molila oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi.
Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi.
Bila je to rapsodija boja... mojih... dogodili su se purpurni sutoni i modra svitanja,
dogodili smo se mi...

PRIČA O LJUBAVI
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni....
Siniša Glavašević

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!
A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički
vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,
duga rečenica za one koji umiru.
Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,
veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,
zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.
Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.
Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?
Nestalo je mjesto. Izgorilo.”

Danijel Dragojević, u svojim pjesmama sjedinjuje misao, govor, osjećaj i djelovanje. Čitajući njegove pjesme začuh mudrost poezije. Doživjeh istinitost istinskog pisanja. Pisac živi s napisanim, bez teme, ali i bez odmaka od napisanog.

„Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada…
… i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.“

...Vidio sam prosjaka naslonjenog na štap,
Reče mi "Ne smiješ tražiti toliko puno"
a ljepotica koja je stajala u mračnom prolazu
mi reče, "Hej, zašto ne tražiti više?"

Oh, kao ptica na žici,
Kao pijanac u ponoćnoj tišini
Pokušao sam, na svoj način, biti slobodan.
Leonard Choen

Panta rei... (grč. Ŕ¬˝Ä± ĺ­ą = sve teče), izraz se pripisuje Heraklitu, a izriče glavnu misao njegove filozofije o neprekidnoj mijeni.

poezijom se kazuje neiskazivo...
Branko Miljković, njegova pjesma "Uzalud je budim"
je bila nadahnuće mnogim mojim davno napisanm stihovima...
izostavih uzaludnost...

"Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno."

Igračka vjetrova...

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević

Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.

J. L. Borges

mala kavana, trperenje sunca
i stol u kutu za dvoje...
pa ja te ljubim,
zbilja te ljubim,
milo jedino moje...

Albert Camus (Mondovi, 7. studenoga 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".





"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." A. Camus

Možda

Možda mi veruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, možda ne.
Možda bi vetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negde mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame,
Pa kad me upita ja ću mu reći – da,
Možda.
Carl Sandburg

"Koliko puteva još moramo proći do poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog susreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom.
U zemlji runolista će uskoro biti jesen.
Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali susresti.
Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

samo ja"

Ne plači, ne stoj, nisam tu.
Malen taj grob mojem je snu.
Sad sam i muk i vjetra dah.
i krijes. i snijeg. svjetla sam prah.
i žuti klas i sunca trak.
i lišća dažd, jutarnji mrak.

Ptica sam let, svod mi je dom.
Zvjezda kad sja, ja svjetlim s njom.
Ne gledaj grob, već suton plav.
Nisam umro. s tobom sam sav.

Mary Elizabeth Frye... prepjev Enes Kišević