Prva svijeća za nadanje...
Subotnja večer. U kutu sobe gori svijeća. Ljubičasti sjaj se širi odajom. Ne palim svjetlo.
Promatram dlanove vremena. Ostavljaju otiske prolaznosti na staklu,
privid svih naših došašća. Zidna ura razbija tišinu.
Klatno titra trenutke. Kovitla ih u zaborav. Slušam muk dolazeće noći.
Ćutim mekoću tmine. Ovija se oko mene kao kukuljica oko svilenca.
Postaje odora u kojoj tijelo nestaje, postaje svjetlost.
Ti ulažiš u sobu. Pališ svjetlo. Čarolija nestaje. Promatraš me začuđeno.
Netko mi je danas pričao o orgonu, progovorio si prvi.
Ja sam ga osjećala u sebi i oko sebe. Bila sam daleko, doživjela sam dodir duše i materije.
Na prastarom svjećnjaku dogorijeva ljubičasta svijeća. Iz njenog sjaja izranja jutro prvog adventa.
Osjećam moć nadanja.
Nedjeljno jutro, zapalili smo prvu od četiri svijeće...
prvu za nadanje, drugu za mir, treću za ljubav, četvrtu za radost...
pohodile su nas smrti...
lebde anđeli nad zbiljom... nad našim putevima...
na nebeskoj sceni vidim prerano otišle prijatelje,
tvog brata i sestru, moju mamu, našeg vjenčanog kuma,
osjećam njihovu blizinu... čujem njihove glasove,
srcem mogu razgovarati s njima...
Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju leptirastu galiju?
Hoćeš li čuti lepršanje moje duše i svojim noćnim nemirima?
Hoćeš li čuti kako se moje disanje uvija oko tvoga srca?
Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama?
Hoćeš li osjetiti moj svjetlosni zagrljaj u tvojim životnim tminama?
Sve čujem i osjećam Zahvaljujem ti što si me svojim mlijekom dojila,
što si mi darovala dio sebe,
što si u dječjem spomenaru upisala imperativ "Budi sretna!".
Ovo je tvoj treći rođendan bez tebe... ne mogu otići na tvoj humak
palim svijeću na oltaru vremena i tihujem...
Sretan ti rođendan mama!
|
