dinajina sjećanja

nedjelja, 31.10.2021.

Sjećajući se... Gaston Bachelard je u knjizi "Plamen voštanice" pisao o jednostavnoj sanjariji, bez suviška znanja, ne zatvorivši se u jedinstvenost metode ispitivanja. U slijedu kratkih poglavlja svoje knjige on piše kako u kontemplaciji usamljenog plamena sanjač obnavlja svoju sanjariju. Sjećajući se dragih otišlih putem bez povratka osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivih struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka. "Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali sjaj neugasive svjetlosti nutrine? Buket bijelih krizantema odiše uspomenama. Palim svijeće za sve drage prerano otišle. Iz plamena se širi miris ljubavi. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutnog pamćenja. Slutim dvojnost misaonog bića. Razmišljam o širenju univerzuma. Uranjam u metafiziku uma, u onaj dio vjerovanja u seobu duša. Anđeo tišine šapuće o blagosti neumitne smrti, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja. Vidim draga lica, čujem njihov govor, osjećam njihovo postojanje u nezaboravu. Slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost svijeća. Dijana Jelčić

subota, 30.10.2021.

Miris dunja... Postoji stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv i nepredvidljiv. Gomilaju se misli, misaone slike, naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje, izrasta u geometriju bivstvovanja… postaje smisao... U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti… Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli… Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno, uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje… To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga. To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije. Svitanje, anđeo čuvar i odsjaj bijele lune u staklu prozora, ljepota granatnih jabuka i miris dunja me opija. Dozvolih srcu da diše... Dijana Jelčić

petak, 29.10.2021.

Tragovi u pijesku vremena... U jednoj od onih noći dok sam gazeći nebesku rijeku bila izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto treperavih, ponekad varljivih očiju neba, ispred mene se prosu svjetlosni put ka svitanju. Izađoh iz tame noći zakoračih u svitanje sna otvorih okna srca i upitah se Tko sam ja? Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote i zrcaljenje tuge u očima boje sna. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena očiju boje meda zastade na tren i ogleda se u očima boje sna. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se iskrila na njenom licu. Suza kapnu na njegov dlan i pretvori se u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka. I više nisam bila samo ja postadosmo ti i ja. Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima. Koračali su zajedno plažom čovjek očiju boje sna i žena očiju boje meda. Velika rijeka bez povratka je ispirala pred njima ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja. Ti i ja sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka veliko svijetlo svijetlo nad svijetlima ljubav u našim snovima. Dijana Jelčić

četvrtak, 28.10.2021.

Memorija srca... "Ti sve razumiješ. Konačno jedinstvo. Patiš, uživaš, voliš, bjesniš, ljubiš, smiješ se. Rođeni smo za isto. Puni želje za otkrićem i ljubavi prema otkrivenom, skrivenom i boli što ga uvijek gubimo. Pobuni se protiv svega što te okiva. Ti voliš sebe. Voli me kao centar. Kao sebe. Čuj me, miluj me onim što tražiš i onim što si našao. Idem ka tebi i ka sebi. Kao svaka dobra pjesma." Frida Kahlo Tamo gdje riječi šute, gdje su misli nepotrebne a ljubav u nama raste, gdje rijeka vremena deltom grli more snova, tamo ćemo zagrljajem ubiti hladnoću i osjetiti moć sna. Smjenjuju se eoni, tisućljeća i stoljeća. Godišnja doba prirodi presvlače odore, a ljudsko srce titra ritmom nutarnjeg sata, do zadnjega daha vrtloži proljeće u sebi. Iz vrtloga izranja trenutak jutrenja i svakosvitanjski šapat... Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tada u vihoru sjećanja ožive slike davnih proljeća. i žive u meni trenutkom njihova nastajanja. Sve što se oko mene događa vidim i čujem u sebi i oči boje sna i osmijeh prijatelja i ružne riječi i uvrede. Osjećam, nisam jedno jedino biće. U sjećanju žive trenuci u kojima sam bila strastvena, zaljubljena, umorna, tužna, sretna, uvrijeđena, nesigurna i odlučna. Srce pamti emocije. Ono je najveći izdajnik prohujalog vremena, svih. zaboravljenih osjećaja prošlosti. Zatvaram vrijeme u srce, osjećam ga postojećim i zaboravljenim odkucajima. Utjelovljujem sjećanja i sjećajući se osjećam kako osjećam ritam srca i vremena. Zov srca srcu. Rijeka nevraćanka grli more sna. Dijana Jelčić

srijeda, 27.10.2021.

U tvrdoj kori dozrele ljepote... Niz zapadno nebo i iz rasprsnutih šipaka u vrtu krv se cijedi Al s istoka se veće javi plavim licem i zapad biva bljeđi, crveniji šipci Ti bježiš k meni preplašena od grana u mraku i ćutiš Zašto ti je tijelo odjedanput plamen? O kako šipci prskaju i s nama gore! Ni zvijezde neće da se jave da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu... A.B. Šimić Koračajući po tananoj niti vremena upitajmo se što je život, a što je misao kojom pišemo portret našega života i kako se odlučiti što je prava, kvalitetna i kreativna misao o nama samima i o ovoj predstavi koju nazivamo život. Jesmo li svjesni da živimo u kaotičnom vremenu punom objava koje se neprestano sukobljavaju, isprepliću, ali i nadopunjuju? Toga, naizgled, kaosa se ne treba bojati. On je kreativan. Priroda je kreativna, univerzum se širi nekom još nedovoljno objašnjenom energijom, u kvantnom svijetu znanost otkriva uvijek nove dimenzije koje svojim postojanjem kreiraju i naše energetsko polje i naše postojanje u ovom svijetu. Trenutačno se nalazimo u zoni sumraka. Zatvoreni u vremenu nemoći. Bombardirani tužnim vijestima o urušavanju sustava koji život znači. Ne volim ovu nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka. Ulazim u kutak mog svemira, u odaju ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja, u svijet mojih ljubičastih snova. Živim vrhunac samoće, vidim misao u čijim se temeljima kriju osjećaji slobode i ljubavi. Upravo ta misao utire put nekim drugim oblicima stvaralačke energije. Jesen je. Noć punog mjeseca uranja u sobu prepunu uspomena. Na stolu čaše i raspuknuti šipak, znakovlje slavlja osjetila. Zrelost istine, svjedočanstvo snage koja nas je branila od burnih vjetrova sudbine i otužnih kiša prohujalog vremena. Sjećanje na zemlju dobrih ljudi, dolinu zelene rijeke i obronke prepune šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote. Dijana Jelčić...

utorak, 26.10.2021.

Metafora sreće... Na prstima djeteta koraci zrelosti, drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena, sjeća se ranih snova. U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo još se zbiva. U proumljenjim slikama igra sjećanja i zaborava. Prkosno sam odustajala od ljepote, ostajala u raspuknuću želja, u bolnoj uspomeni. U iluziji iscjeljujuće tišine miris limuna i metvice, dašak Melise mrvi bol. Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb, 2014. slike... M. Chagall

nedjelja, 24.10.2021.

Gospođice iz Avignona... Na kopreni jesenjeg praskozorja igra prirode, zagrljaj znanosti i slikarstva, susret Einsteina i Picassoa. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu mnogo perspektivnost i dimenzionalnost vidimo tek misaono. Pročitana knjiga i moć pamćenja ostvaruju misaonu dimenziju prostor vrijeme. Svjetlost svitanja je zaobljuje. U ovom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja. Svjesno sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam dohvatiti čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije koju nam svjetlost daruje. Viđeno pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš pored mene. Šutimo. Tren traje, vrtloži se, titrajima zlaćane spirale prelijeva u tišinu prolaznosti. Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Promatra nas i pamti naše izričaje, slaže ih u kolaž i daruje vječnosti. Njen glas se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima magle se prelama toplo zlato i pretvara panoramu u krunskog svjedoka nekih dogadjaja. Grliš me. Probližavamo se suncu. Dan izranja iz nebesog oceana. Mijenja deskriptivnost vidokruga. U zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na licu. Bude se sjećanja. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje. Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh. Nasmiješio si se. Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena. Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja. Bila je to vizija gospođica iz Avignona. Dijana Jelčić

subota, 23.10.2021.

Oprosti.. Davne 1974 godine sam otišla u nepoznato... godinama se pitala... Odakle dolazi ljepota... pjesmama molila oprost zbog odlaska... a onda sam shvatila... odlaskom sam izdala samu sebe... kada oprostim sebi odlazak bit će lakše živjeti sa grijehom mladosti... na promociji zbirke, sada već pradavne 1987, osjetih moć oprosta... vratih se onoj izgubljenoj sebi... Na početku sna je sve bilo drugačije, bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao, optuživao si druge, one koji se nisu mogli braniti, a mene si osuđivao šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla, iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav. Nebo je plakalo kada sam odlazila, kapale su kristalne suze kada sam odlazila, vjetar je šaputao poeziju kiše kada sam odlazila. Stajao si iza staklenog zida i gledao veliku metalnu pticu koja me je odnosila u zemlju u kojoj cvate runolist. Promatrala sam olujno nebo i tražila zvjezdu koja se sakrila iza oblaka. Demoni su zaspali umrtvljeni opijumom ljubavi. Plavi planet je plesao svoj ples ustaljenim ritmom spiralne dinamike, a moja duša se gušila u entropiji tuge. Ti šutiš, ti ne negiraš i ne potvrđuješ, ti samo postojiš u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama. Ti ne optužuješ, ali sudiš i ne dozvoljavaš da se probudim, postaješ demon, ulazeći kao Incubus u moje sne. Razumiješ li? Ne želim spomenik našoj mladosti, želim život i ljubav za buduće trenutke. Ne okrećem se više, u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san. Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja. Dijana Jelčić...

petak, 22.10.2021.

Zrno tišine… "Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka." Albert Camus U fanfarama ljeta ushit sunca, u suzvučju pučine i disonanci podmorja zrno sutonske tišine. Dan zalazi za planinu, rađa se zvijezda, oslijepljuje tminu, otvara školjku, oslobađa misli. Ostvarujem dimenziju sna, gubim se u preponama svijetla, zaobljujem prostor, smanjujem se, postajem struna u vjetru vremena. Tebe zavoljeh u vatri ukradenoj bogovima, u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla. Obznanio se mit o nepostojanoj uzaludnosti. Zlatna zavojnica povezuje tvoje i moje nebo. Na njoj stoluje, iz kozmičkog zakona iznjedrena, uzdrhtala duša svijeta. Dijana Jelčić ... iz zbirke pjesama „Nestvarno stvarni“ Zagreb, 2014.

četvrtak, 21.10.2021.

Oda zagrljaju... Gledaš me. Umilnost nagiba tvoga torza nad mojim i dlanovi kao san, kao sjena nježnosti na mom licu. Gledam te. Lahor tvojih usana, kao muk svjetlosti doseže moje. Dotiče me nijemost, zanos obvija nastambu duše, ište ognjište, zapretenu vatru htijenja. U tjesnacu zbilje čujem zvuk cjelova, nadilazi sluh, isprepliće se, nestaje u žudnji. To ljubav pjeva blistavu odu zagrljaju. Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014.

srijeda, 20.10.2021.

Sjene prošlosti… Podne je, tišina usnulog prostora, samo sunce u nepokretnom vremenu i romoru mora. Voda živi, dolazi iz zemlje, pjeva odu zenitu, obnavlja sjećanja i boju u tvojim očima. Razlijeva se ljepota, miriše plodovima ljeta, rasplinje pjesmu o davnim snovima. U poeziji kapi san. Pjesnik u odori vodonoše, nasmijan priča o izvoru. Vedrina zvuka trga toplinu. U pogledu davno ljetno podne, sjećanje vode, njena neuhvatljivost, čarolija njena jezika, uspomena na žeđ i aleju bijelih breza. Sjene prošlosti bude uspavano pamćenje, u mramoru uklesana iluzija, u zraku dašak prisutnosti. Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014

ponedjeljak, 18.10.2021.

Igra za sanjare... Često razgovarajući bježimo od svakodnevice... odlazimo na otoke nepostojeće na ovozemaljskim stazama… u prostore oslikane rukom neumornog nutarnjeg mislioca… u vrijeme metuzalemskih razmjera… sakupljača metafora koje nastaju u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju… kada ih pokušam pretočiti u štivo dobijaju drugačije značenje… oblik besmislenih sintaksi koje osakaćuju pitkost napisanog… postaju svjedočanstva neprenosivosti osjećanja osjećaja u razumljivu tekstualnost… nadamo se utopije će prestati biti utopije.... Čitam davno napisano… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali smo do posljednjeg okretaja svijeta… zakoračili smo na staze razgranatog vremena… krenuli kroz maglovite velove neznanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… nevažnost mjerenja vremena se ogledala u nezaustavljivim mjenama… umirali smo i rađali se… jutrenja su bila uskrsnuća u onom djeliću svemira na kojem smo u sutonima uranjali u smrtnost… Pitam se... je li to bila igra za sanjare?… Postali smo igrači sa mjehurićima vječnosti… promatrali pretakanje ničega u ništa…otvarali školjke... bljištli su biseri.... pronlazii smo nestvarnu stvarnost... istinu u kapi vode na dlanu kozmosa… jedino je svjetlost bila sveprisutna i snažna u svom prelamanju u rapsodiju boja… igralii smo se sa nijansama njena dolaženja… hvatali trag njenog odlaženja… nepostojeći grad je utočište bjeguncima iz svrsishodnosti neživljenja… carstvo boga Kairosa… bezgraničje prostor- vremena u kojem Sunce nikada ne zalazi… svjetlost udomljena u zavijutku svevremena… tajanstvena šifra kojom otvaramo kapije sužanjskih ćelija i oslobađamo zatomljene mogućnosti… pretačemo ih u umijeće življenja… Vratili smo se obogaćeni nadzemaljskim svitanjima… osluhnuli zemaljske riječi prepune prekora… i oglušili na osude izgovorene jezikom taštine… i u bjelini svjetlosti pronalazili odgovore na tisućljetna pitanja… Znam… ovo zvuči kao utopija, tek igra sanjara… ali mi vjerujemo... utopije će jednom prestati biti utopije... Dijana Jelčić

nedjelja, 17.10.2021.

Jutro poezije... gornjogradski lapidarij1986... Imam dar za tebe, rekao mi je, dodji sutra ujutro u lapidarij na jutro poezije. A onda je sve počelo u 11 sati i 11 minuta.... Zakoračih sama u lapidarij tog subotnjeg jutra. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol,......" "Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči." uz ženu očiju poput srne, je stajao on. " Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu. Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost." Pogledi su nam se susreli. "Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" rekoh "Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe" Ustala sam i prišla stolu. "Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni." Njegov glas prekine moju misao: "Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....." "Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime" "A ja sam među špekulama tražio tvoje oči" "Dođi, zagrli me u zemlji čokolade, satova i runolista, donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj "Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." Dijana Jelčić

subota, 16.10.2021.

Noćna straža... jedna iz arhive... davni titraji... on u Amsterdamu... ja u Zürichu... mjesečevo srebro premosnica... zvjezdani prah mreža sna... oživjela iluzija...noćna straža... sjetih se stiha pjesme... Kad mjesec izlazi, zvona nestaju, a javljaju se staze neprohodne. Kad mjesec izlazi, more prekriva zemlju, a srce se osjeća otok u beskraju.... Federico García Lorca Noć je bila puna mjesečeva sjaja. Smiješio se svemirski lutalica. Stazu sna kitio laticama nebeskog cvijeća. Odlazim, šaputao je srebrenkasom sonatom, odlazim polako zavaravajući ocean, poigravam se kapljicama te čudesne vode, budim usnule Sirene, dozivam stražare na vratima njegovih dubina, dokazujem njemu, tebi i svijetu... samo mijena stalna je. Uzavrela tišina je budila dušu, pozivala na slavlje osjećanja osjećaja. Koračala sam mliječnim putem ka dalekom gradu u kojem si ti snivao. Čudesna predstava svjetlosti se odigravala na sceni trenutka. Zrcaljenje želje u beskraju ljubičastog sna, fatamorgana na zaslonu zbilje. Vidjeh polje tulipana i kanale koji se slijevaju u lagunu žudnje. Bio si tu i tamo, bio si na obroncima sna i obzorju jave, bio si u vrevi Rembrantova grada i tišini moga pogleda. Zaustavih dah da ne probudim svijest, da ne nestane iluzija sa pozornice tog sretnog titraja oka. Naslutih laterne staroga grada i izloge iza kojih se kriju neostvareni snovi osamljenih duša, osjetih miris oceana, osluhnuh pjesmu Sirena i zov čuvara njegovih dubina, vidjeh tebe pred slikom "Noćna straža". Trenutak iluzije je trajao... utonuh u sretan san. Dijana Jelčić

petak, 15.10.2021.

Srce sreće... Camusova misao je izazov... oglušujem na prijetnje kraljevstvu sreće... Volim budna sanjati kako iz pjeska i pijene izranja bijela golubica i zoblje zvijezde... volim jutrenja… oduvijek… i nebo u odori carpaccio nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode… Volim Venerin izlazak u orbitu sunoćavanja i noći u kojima padaju zvijezde… ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje oplemenjuju … slivene u odkucaje srca i titraje svjesnosti… utkane u bijelu odoru Dana i zvjezdani dijadem u kosi Noći… Ljubav ubrizgana u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… kao hvatačica snova bdije u nedosanjanom snu… nad titrajima neke davne boli… uzorita u trajanju kao svećenica oplemenjuje žudnje za susretom... Uranjam u kobaltnu odoru Noći… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za Danom… to je filozofija nedohvatljivosti… pojavnost nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav… Bio si Dan obasjan suncem, bila sam Noć zvijezda padalica... čekala sam sudbonosno svitanje... nadala se trenutku u kojem će se, kao u legendi, Noć i Dan zagrliti omamljeni dodirom Mjesečine i Sunca… Bijela goluica je zobala zvijezde...radjao se mladi dan… medju vlatima trave djetelina s četiri ista... uronili smo u srce sreće... Dijana Jelčić

srijeda, 13.10.2021.

Ostvarila se... Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana? Život pod groznim suncem, isušeno korito rijeke nevraćanke. Oko nje mrak, u daljini smijeh odraslih, smijeh djece, zvono s neke crkve raspolovi dan, Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka i dotkanu je kao vjetar razbijajući tugu odlazećeg ljeta. Opijena blagošću njegova glasa ona zaustavi dah, njen lagani čun zaluta među lotose. Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke progovori toplinom. Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu, jesen je stigla tiho, cvijeće umire u vrtu, a rijeka bez povratka romori ljepotom prohujalih dana... Jučer su mislili jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga. Bila sam u Arkadiji, pomisli gledajući laste kako odlaze. Nad njenim čelom se rađala neka nova istina. Suton otvori oči neba, Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu, Jakobove ljestve, trag treprave sreće među jastucima i Oni utonuše u san. Probudile su je suze neba. I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom. Bojama neba sjedinjeni misle jedno na drugo, na oba mjesta nemir i želja za susretom... Ostvarila se. Dijana Jelčić

utorak, 12.10.2021.

Na uglu naše ulice... Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju. Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak, a spokoj beskraja se šulja ulicama opustjelog grada. U brazdi sjećanja odživljeni nemiri. Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi, krv se još uvijek slijeva zaliscima želja. Na uglu naše ulice stoji velika kuća, kroz zavjesu kiše blješte okna. privid stoljetnog svjećnjaka, jučerašnjica u trenutku, u tajni plamićaka, u poeziji kapi romor nevidljivih snova,. Koliko je života dogorjelo u njoj? Koliko smrti je preživjela? Koliko ljubavi se skriva u njenim odajama? Odgovori se kriju u igri misli i osjećanja, u apoteozi odigranog sinopsisa ljubavi, u uzdizanju čovjeka na Olimp zbilje, u alegoriji trenutka sreće.. Dijana Jelčić...Zajednička zbirka poezije „Stihom ispisujem dušu“, kultura snova, Zagreb

ponedjeljak, 11.10.2021.

Nježna zapovijed... "Djeluj samo tako, da ljudsko, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada kao svrhu." Immanuel Kant Izdignuti u sfere nježne zapovjedi, mi, sudionici vremena, pod zvijezdanim nebom živimo maksimu nutarnjeg zakona. Svjetlost, došla niotkuda, odlazeći nikamo zaobljuje prostor, ispisuje načela našeg vremena. Riječi, premosnice tišine, uranjaju u sluh i kao smisao, a ne svrha, grade bedeme oko stvarnosti. Smisao razgovora, narušavanje zbilje, navala riječi, stihovnica zbilje,bez rime i ritma, utkana u osmijehe prolaznika, u susrete na trgu cvijeća, u prozu dnevnih vijesti, u razgovore ni o čemu, u htijenja ljudskosti, u dimenziju prijateljstva. Njena uzvišenost je ushit blaženstva i lakoća življenja. Dijana Jelčić ...

nedjelja, 10.10.2021.

Veliko kristalno ogledalo... Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira… vidim sebe u odorama izrastanja… U djetinjstvu kao Alisa iza zrcala lutah bajkama, ulazih u dvorce pune tajni i ljepote, šetah šumama, slušah pjesmu patuljaka, bojah se vuka, bijah sedmi kozlić, čekah princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. a sada u sumi godina se vraćam davno napisanim pjesmama... U Borgesovom vrtu razgranatih staza upoznah nelineranosti vremena, u razigranim fraktalima umreženost struna, u geometriji svemira pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve. Osjećam višestrukost postojanja, umnožavanje razina ljubavne čežnje. U vrtlogu tražim središte, nepobitnu istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet. Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala ptica dotaknu tišinu, u podnožju neba buknu plamen, probudi uzbuđenja, onu tihu vatru u uglovima sjećanja zauvijek pohranjenu. Naša predvečerja u listopadu… u kafiću pod brezama se igramo riječima... promatramo put bijelih oblaka… razumijemo njihov govor... vjetar donosi miris nečeg razuzdanog… nečeg mahnitog… nečeg samo našeg… obuzeo nas čar vremena… magija promjenjivosti… ljubav kao premosnica između zbilje i sna… Dijana Jelčić

subota, 09.10.2021.

U vremenu... Čekala sam te u snovima, na nebu prepunom noći sretah čuvaricu tuge. Na pročelju svitanja odgonetah tajnu moje odsutnosti iz trajanja, uzroke isplakanih suza, uzroke zavaravanja. Na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora, usnuli anđeo čuvar, i ljestve prema vječnosti. Hladnoća na dlanovima, akordi nijeme pjesme, tvoja prisutnost, dotaknuta nepomičnost vremena. U vrtlogu nastajanja čovjeka, vidjeh knjižara i goruću knjižnicu. Aleksandrija spava, a drevni spisi nestaju. Vidljivost prekorači granicu horizonta, pretočio se u želje. Sunce u tvojim očima, oćutih ljepotu u vremenu, u kovitlanju sati, trenutaka. Čekala sam te u snovima i susrela u vremenu.. Dijana Jelčić

petak, 08.10.2021.

Na stazama pamćenja... Susrećem lica prerano otišlih prijatelja... fotografija iz šezdeset i neke... uklesana u uspomene, u granitne stijene sjećanja ne stari, osmjehuje se trenucima, govori o tajnama, o neprocjenjivim vrijednostima o našim istinama. Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom, najavljuje povratak kolone odsutnih. Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem, vraćaju se u san. Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte. Nježna je točnost pamćenja. Starili smo uporedo, na pladnju života dijelili komadiće zbilje, bili sudionici gozbi rođendana, vjenčanja, rađanja djece. A onda iznenada, kao osveta neba, dohodile su smrti, njihove duše su odhodile putem bez povratka. Na žrtveniku vremena su njihove voštanice prebrzo dogorile. Neodgovorena pitanja, neizgovorene himne, izgovoreni epitafi i tuge titraju nad njihovim humcima. Gomilaju se godine i prazna mjesta za trpezom zbilje. U svijesti titraju žalovanja, zbog neučinjenih djela, koje više, nikada zajedno, ne možemo ostvariti, zbog grijeha propusta kojima smo i oni mi žigosani. Za života prijatelju! Dijana Jelčić..

četvrtak, 07.10.2021.

U svakom slučaju... Pred svitanje je nebo odjenulo odoru boje lapis lazuli, ljepotom ozrcalilo melem dolazećoj zbilji. Među suzama boginje svitanja su titrale latice ljubičastih ruža osjetih miris ljubavi i zaboravih zaustaviti snove... nježnost neba, mekan tepih u predvorju dana i tisuće zrcala u mozaiku duše. Volim te, rečenica sa zakrpama, otrcanost mašte??? u ime čega??? u ime prošlosti??? ne, osjećam te kao svježinu u zagađenosti zraka kao lijek protiv svih bolesti, kao zagrljaj uzbuđenja i tišine, ti si san iz kojeg se ne želim probuditi. Danica izranja iz sedefa neba, smješi mi se. Dok sunce ubija svitanje kličem danu koji se budi kličem u vjetar i moj glas postaje eho širi se beskrajem i vraća u sumrak kada na nebu zasja večernjica. kličem sretna, kličem tebi, kazujem nas i to je knjiga o iskrenosti bez korekture, bez svilenog uveza, brevijar ispisan kišama, milovan vjetrovima, skriven od prolaznosti u alejama želja u krošnjama stoljetnih kestena. to je knjiga ne procjenjiva, ispisana najvrijednim slovima, pisana suzama, knjiga iskrenosti i želja, bez završne riječi, bez mjesta u bibliotekama. Volim te.u ovom ludom svijetu pohlepe, svijetu nevjere, svijetu zlih misli. Nedozvoljavam paucima da ispletu mreže oko snova, da zaustavim umiranje nedužnih jer svijet umire zbog pandemije nevidljivih žderača života. U svakom slučaju te volim !!! Dijana Jelčić

srijeda, 06.10.2021.

Danas u slikama... Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti, umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja i pokazuje mi da sam tek djelić, tek titrajuća struna u tkivu Svemira. Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka na zvjezdanim stazama. Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari, vlat trave u prostornosti prerije, kap vode na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita. Možda, toga se ne sjećam. Ne poznajem sve postaje rodoslovlja, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka. Još uvijek ne mogu odgonetnuti tajanstveni “kod” genoma… Srcem bloger srcima... i hvala vam... Čestitam rođendan i sve najbolje... (mecabg 06.10.2021. 09:56) *** Sretan rođendan, draga Dinaja... (agava 06.10.2021. 10:42) Sretan rođendan... (shadow-of-soul 06.10.2021. 10:56) Sretan rodjendan uz poeziju skoljki.. (Euro 06.10.2021. 12:23) "Obruč stvarnosti". Snažna slika. Živa. Svjedoči o tebi. (Potok 06.10.2021. 17:13) Slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote. Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Suzama neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera što izgubljenu sreću traže, bisere koji u školjkama dobrote na obalama tvoje vječne straže snivaju buđenje tvoje ljepote. Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni, pučinom životom nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju. Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez toplote. Postani oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova srce tužnom srcu u osjećaja pustari... Dijana Jelčić

utorak, 05.10.2021.

Poslijepodne... Te nimfe, da ne odu želim. Bijelu Put im ćutim u tim blijescima u Velu Satkanu oda sna strasna. Zar voljah tek sanje (Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne) Osjećam sučeljavanje dva izbora, dva moguća načina života. S jedne strane, tek pusto obitavanje u jednoličnim ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od lijepih privida. Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se s Dianom i njenim nimfama, biti suvremeni Faun. San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom lakoćom postojanja u sadašnjem trenutku. Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri s nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam... Ponekada mi se pričnja kako čujem tihani govor univerzuma, tankoćutnu muziku nebeskih sfera… u metamorfozi svijesti živim Vergilijevu četvrtu eklogu… vidim objavu rađanja ljubavi… osjećam sjedinjenje prirode i čovjeka … u snazi tvoje blizine ćutim dozrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno... tišina, u bukolici vječnosti, dobija puninu dvojstva… napuštamo obruč stvarnosti… prolazimo kroz kapije sunca i ulazimo u pastoralu sna... u vječno obnavljajuću viziju početka bez kraja… Osluškujem huk oceana, poeziju školjki i koralja otrgnutih iz arhipelaga uspomena… iz sjećanja.. tih svjetlucavih mostova pod kojima se sretna budim… Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.

ponedjeljak, 04.10.2021.

Istina... U urni vječnosti ostaci prastarog pepela, u bezdanu podsvjesti sukob neboja i ništavila, u magnovenju budnosti titraj vremena i bljesak istine. Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu, u svijesti vrtlog neurona, na bojišnici osjetila rat svjetova, zrcaljenje heraldike Talijina hrama. Na sceni trenutka sučeljavanje maski, osmijeh protiv suza, nad provalijom besmisla obećnje bijele svjetlosti, u prizmi uma odsjaj carpaccio jutrenja. Na obroncima svitanja vizija sudbine, nad pućinom utjelovljenje snovida, sloboda na dlanu privida. Mlado sunce ubija noć utvara, vjetar raznosi pepeo davnih tuga, u titraju svitanja uskrsnuće iz mraka u tvojim očima zaborav ružnog sna. Tu si. Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu. Istina je kći vremena. Vjerovala sam. Istina se ogleda u tvojim očima. zasljepljuje kao bjelina breze u dolini tvoje mladosti, opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima naglog ljeta, miluje rapsodijom jesenjih boja. U sjećanju znamen sa početka priče i miris ruža.. Slutim dolazeća zima će biti blaga. Dijana Jelčić

nedjelja, 03.10.2021.

Ti si ono što u srcu nosiš... Jučer je bio dan andjela čuvara... sjetih se toga dana 1987... još uvijek imam tada mi darovanog andjela... kazivao je... ti si ono što u srcu nosiš... prolutah arhivom... Dolazak ljubavi u njenu Švcarsku svakodnevicu je bio na dan andjela.... Visok i taman On s torbom punom snova na ramenu i osmjehom na licu zaustavi vrijeme, osmisli trenutak u kojem zasja sjećanje, čudesna uspomena na dane prvih susreta, na njihovo naglo ljeto. "Odakle dolazi voda?" upita "Iz zemlje" odgovori Njegova poezija i njeno sanjarenje o životu se zrcalilo u osmijesima. Njenim žilama je potekao šampanjac, a grad na jezeru je mirisao na mlado vino i kestenje. Oko njih je tekao običan život.. Dvanaest otkucaja s tornja katedrale prepolovi dan. Sjetila se svojih priča o Diani i Bachusu i osjetila sjedinjavanje suprotnosti u sintropiju istinskog postojanja. Dva božanstva utjelovljena u stvarnost, u srž života, mjesto na kojem će misaonost biti podrška, a osjećanje osjećaja put ka ostvarenju želja. Tada misli misle nove misli, sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo titrajućih želja. Iluzija, izrasla iz, tamo negdje iza očiju u kaosu želja i urednosti misli, njenih lutanja snovima je postala zajednički tijek jedne nove, njihove zajedničke stvarnosti. Zamišljajući je kao beskraj Božjeg sna, osjećali su bdijenje andjela čuvara, doživjeli eksploziju boja, sve njihove nijanse i jakost svjetlosti prosute nebom zbilje. Nova dimenzija se pred njima širila kao što se univerzum širi. Opustjele ulice su najavljivale smiraj dana, ono prelazno vrijeme između obaveza i ljepote. Jesenja večer puna podnevnog sunca, biverzum iza vrata svijeta iz kojeg su, držeći se za ruke, tiho izašli, postade njihov putokaz ka životu. Boje vječnog svijetla su se mijenjale valovima njihovih misli. Dionizijska himna se širila mirisom mladog vina slaveći krštenje ljubavi. Dijana Jelčić

subota, 02.10.2021.

U lucidnom snu... Jesen se uvlači u odkucaje ljeta, sunce nas napušta ranije nego prije, širi se vladavina noći... i bdijenje u lucidnom snu... svjesna sna prelazim granicu između svijesti i podsvjesti... ulazim u svijet zatomljenih osjećaja... osjećam čuđenje i znatiželju... ćutim titranje arhetipova... kolektivno podsvjesno izranja iz magle zaborava... izrasta u sjenkovitu zapreku... Vrište sjene u paklenom kotlu ponoćnog sunca… podsvjest je nemilosrdna… ćutim sukob sjećanja i zaborava… prisjećam se Jungove tvrdnje... sjena je zapreka koja uništava ljepotu svijesti... to je ona tajanstvena Persona s maskom... esencija podsvjesti... odbaćeni djelić osobnosti... to je ono autodestruktivno u čovjeku... uranjam u dubine nutrine...... u lednicu prohujalog vremena... tragam za odgovorima... znam oni su tu... u meni... Vidim viziju osjetila... vid, njuh, sluh, okus i dodir... ćutim kovitlanje svijesti... u bljesku nutarnje svjetlosti ozrcaljena duga... glas istine je došao kasnije.. Iz svjetlosti i duginog spektra satkan, čovjek u sebi nosi ljekovitu paletu boja, samonastajuću kromoterapiju... U prizmi spoznaje se prelamaju zrake bijele svjetlosti i zrcale prostor plavom bojom, daruju sposobnost izražavanja te sposobnost prilagodbe okolini... vrijeme ljubičastom, kao moć intuitivnih i duhovnih spoznaja. zemlju žutom, boja sunca budi optimizam i potiče pozitivan stav prema životu., vatru crvenom, bojom koja potiče kreativnost, jača samopouzdanje i snagu volje, ohrabruje... vjetar zelenom, bojom prirode, spokoja i unutarnje ravnoteže. glas istine se prelijeva u rapsodiju boja... čujem njihove titraje... vidim ih, osjećam njihov miris i dodir, kušam plodove osjetilnog uma... Tiitra svijetlost i od početaka svijeta piše istinu o našoj nedjeljivosti od kozma. Odraz lica svemira u lucidnom snu oslobadja zatomljene osjećaje, vraća odbaćeni djelić osobnosti, ubija autodstuktivnost, zrcali skoro nepodnošljivu lakoću postojanja... Sjena je nestala... budim se... ostala je samo lakoća postojanja u zbilji... Dijana Jelčić slika...osjetila Hans Makart 1872-1879_Fuenf_Sinne

petak, 01.10.2021.

Svanuće... Svanulo je prvolistopadsko jutro… načeo se mjesec u kojem sam rođena… u kojem promovirah zbirku... Nestvarno stvarni.. pozdravlja me suncem… na azuru neba blješti mladi dan… ispred prozora se događa divna predstava jutrenja… grad se budi i ja s njim… ti pjevušiš pjesmu kojom obznanjuješ kraj poezije noći… Zaustavljam misao u one moguće tri sekunde istinskog vremena… u trenutak sreće… zavoli dan u kojem se budiš… davni stih priziva u spoznaju ove rađajuće ljepote… ispijam nektar iz kaleža života… jesen mi daruje plodove odsanjanih ljeta… pregršt mirišljavih sjećanja i moć sadašnjeg trenutka… Čitam Enesov osvrt na zbirku "Nestvarno stvarni"... zadnji pasus otkiva moć poezije... Poezija je zaista moćna u svojoj ljepoti. Ona vedri duh i onome koji je stvara i onome koji je čita. Trenuci provedeni u takvoj poeziji postaju neprolazni. Postaju životni i svijetli. Postaju, u stvari, nestvarno stvarni. A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka? Enes Kišević Na hridi vjekuje hram, sunčanik objavljuje zoru. Rađa se dan iz sna. Bezglasje svjetla traje, neumorno. Zvuk dolazi niotkuda, iz pjeska, možda iz tišine. Širi se, šumi, suzvučje mora i tišine omamljuje. Njedri se vječnost, iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti, muk svjetlosti i tvoj glas. Da, poezija je vatra u venama i voda na dlanovima, pali želje i gasi strahove. Odmara tišinom, pleše ritmom svitanja, zenita i sutona, blaga je moćnica u ljudskim životima. Dijana Jelčić