Ostvarila se...
Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?
Život pod groznim suncem,
isušeno korito rijeke nevraćanke.
Oko nje mrak, u daljini smijeh odraslih, smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar razbijajući tugu odlazećeg ljeta.
Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi dah, njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno, suho korito rijeke progovori toplinom.
Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho, cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka romori ljepotom prohujalih dana...
Jučer su mislili jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga.
Bila sam u Arkadiji,
pomisli gledajući laste kako odlaze.
Nad njenim čelom se rađala neka nova istina.
Suton otvori oči neba, Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu,
Jakobove ljestve, trag treprave sreće među jastucima i
Oni utonuše u san.
Probudile su je suze neba. I nebo je noćas plakalo od sreće,
pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom.
Bojama neba sjedinjeni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
za susretom...
Ostvarila se.
Dijana Jelčić
|
