Jutro poezije... gornjogradski lapidarij1986...
Imam dar za tebe, rekao mi je, dodji sutra ujutro u lapidarij na jutro poezije. A onda je sve počelo u 11 sati i 11 minuta....
Zakoračih sama u lapidarij tog subotnjeg jutra. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena,
je sjedila žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"
"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe.
I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
uz ženu očiju poput srne, je stajao on.
" Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi
što imenuju daljinu.
Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu,
pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Pogledi su nam se susreli.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja.
On je čvor linija sreće i sudbine,
čvor koji traže moje misli na putu k tebi" rekoh
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze
i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"
Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ti neznaš s kojeg prozora u noćima
pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru
ili se dogodilo u trenutku kad si rođena,
ali znam da je počelo davno.
Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"Dođi, zagrli me u zemlji čokolade, satova i runolista,
donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota
i da li je moj glas budućnost koju želiš."
Dijana Jelčić
|
