Zrno tišine…
"Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."
Albert Camus
U fanfarama ljeta ushit sunca,
u suzvučju pučine i disonanci podmorja
zrno sutonske tišine.
Dan zalazi za planinu,
rađa se zvijezda,
oslijepljuje tminu,
otvara školjku,
oslobađa misli.
Ostvarujem dimenziju sna,
gubim se u preponama svijetla,
zaobljujem prostor,
smanjujem se,
postajem struna u vjetru vremena.
Tebe zavoljeh u vatri
ukradenoj bogovima,
u kotrljanju kamena mudrosti
obodom besmisla.
Obznanio se mit o nepostojanoj uzaludnosti.
Zlatna zavojnica povezuje tvoje i moje nebo.
Na njoj stoluje,
iz kozmičkog zakona iznjedrena,
uzdrhtala duša svijeta.
Dijana Jelčić ... iz zbirke pjesama „Nestvarno stvarni“ Zagreb, 2014.
|
