Oprosti..
Davne 1974 godine sam otišla u nepoznato... godinama se pitala... Odakle dolazi ljepota... pjesmama molila oprost zbog odlaska... a onda sam shvatila... odlaskom sam izdala samu sebe... kada oprostim sebi odlazak bit će lakše živjeti sa grijehom mladosti... na promociji zbirke, sada već pradavne 1987, osjetih moć oprosta... vratih se onoj izgubljenoj sebi...
Na početku sna je sve bilo drugačije, bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao, optuživao si druge, one koji se nisu mogli braniti, a mene si osuđivao šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla, iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav.
Nebo je plakalo kada sam odlazila, kapale su kristalne suze kada sam odlazila, vjetar je šaputao poeziju kiše kada sam odlazila. Stajao si iza staklenog zida i gledao veliku metalnu pticu koja me je odnosila u zemlju u kojoj cvate runolist. Promatrala sam olujno nebo i tražila zvjezdu koja se sakrila iza oblaka. Demoni su zaspali umrtvljeni opijumom ljubavi. Plavi planet je plesao svoj ples ustaljenim ritmom spiralne dinamike, a moja duša se gušila u entropiji tuge.
Ti šutiš, ti ne negiraš i ne potvrđuješ, ti samo postojiš u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i ne dozvoljavaš da se probudim,
postaješ demon, ulazeći kao Incubus u moje sne.
Razumiješ li? Ne želim spomenik našoj mladosti, želim život i ljubav za buduće trenutke.
Ne okrećem se više, u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja.
Dijana Jelčić...
|
