Camusova misao je izazov... oglušujem na prijetnje kraljevstvu sreće... Volim budna sanjati kako iz pjeska i pijene izranja bijela golubica i zoblje zvijezde... volim jutrenja… oduvijek… i nebo u odori carpaccio nježnosti… volim ga i onda kada ga oblaci pokušaju smanjiti… kada ga pretoče u golubinje sivilo ili bjelinu Johnathanove slobode…
Volim Venerin izlazak u orbitu sunoćavanja i noći u kojima padaju zvijezde… ideje pretočene u spoznaju vrijednosti… ideje oplemenjuju … slivene u odkucaje srca i titraje svjesnosti… utkane u bijelu odoru Dana i zvjezdani dijadem u kosi Noći…
Ljubav ubrizgana u čistinu beskraja, u staze koje nikamo ne vode… kao hvatačica snova bdije u nedosanjanom snu… nad titrajima neke davne boli… uzorita u trajanju kao svećenica oplemenjuje žudnje za susretom...
Uranjam u kobaltnu odoru Noći… poistovjećujem se s njom... postajem tragačica za Danom… to je filozofija nedohvatljivosti… pojavnost nedodirljivosti… prisjećam se legende o sokolici i vuku i prokletsva koje pobjediše vjerovanjem u ljubav…
Bio si Dan obasjan suncem, bila sam Noć zvijezda padalica... čekala sam sudbonosno svitanje... nadala se trenutku u kojem će se, kao u legendi, Noć i Dan zagrliti omamljeni dodirom Mjesečine i Sunca…
Bijela goluica je zobala zvijezde...radjao se mladi dan… medju vlatima trave djetelina s četiri ista... uronili smo u srce sreće...
