Na stazama pamćenja...
Susrećem lica prerano otišlih prijatelja... fotografija iz šezdeset i neke...
uklesana u uspomene, u granitne stijene sjećanja ne stari,
osmjehuje se trenucima, govori o tajnama, o neprocjenjivim vrijednostima
o našim istinama.
Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom,
romori snom, najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem,
vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Nježna je točnost pamćenja.
Starili smo uporedo, na pladnju života dijelili komadiće zbilje,
bili sudionici gozbi rođendana, vjenčanja, rađanja djece.
A onda iznenada, kao osveta neba, dohodile su smrti,
njihove duše su odhodile putem bez povratka.
Na žrtveniku vremena su njihove voštanice prebrzo dogorile.
Neodgovorena pitanja, neizgovorene himne, izgovoreni epitafi i
tuge titraju nad njihovim humcima.
Gomilaju se godine i prazna mjesta za trpezom zbilje.
U svijesti titraju žalovanja, zbog neučinjenih djela,
koje više, nikada zajedno, ne možemo ostvariti,
zbog grijeha propusta kojima smo
i oni mi žigosani.
Za života prijatelju!
Dijana Jelčić..
|
