Sjene prošlosti…
Podne je, tišina usnulog prostora,
samo sunce u nepokretnom vremenu
i romoru mora.
Voda živi, dolazi iz zemlje, pjeva odu zenitu,
obnavlja sjećanja i boju u tvojim očima.
Razlijeva se ljepota, miriše plodovima ljeta,
rasplinje pjesmu o davnim snovima.
U poeziji kapi san.
Pjesnik u odori vodonoše, nasmijan
priča o izvoru.
Vedrina zvuka trga toplinu.
U pogledu davno ljetno podne,
sjećanje vode, njena neuhvatljivost,
čarolija njena jezika, uspomena na žeđ
i aleju bijelih breza.
Sjene prošlosti bude uspavano pamćenje,
u mramoru uklesana iluzija,
u zraku dašak prisutnosti.
Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014
|
