Miris dunja...
Postoji stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati.
U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti.
Dotakne me život lomljiv i nepredvidljiv.
Gomilaju se misli, misaone slike, naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje,
izrasta u geometriju bivstvovanja…
postaje smisao...
U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, one izgovorene u pustopljinama nebitnosti…
Zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice,
odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli…
Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja.
Prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno,
uranja u srž osjećajnosti, postaje osjećaj uklesan u pamćenje…
To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga.
To je nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije.
Svitanje, anđeo čuvar i odsjaj bijele lune u staklu prozora,
ljepota granatnih jabuka i miris dunja me opija.
Dozvolih srcu da diše...
Dijana Jelčić
|
