Istina...
U urni vječnosti ostaci prastarog pepela,
u bezdanu podsvjesti sukob neboja i ništavila,
u magnovenju budnosti titraj vremena i bljesak istine.
Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu, u svijesti vrtlog neurona,
na bojišnici osjetila rat svjetova, zrcaljenje heraldike Talijina hrama.
Na sceni trenutka sučeljavanje maski, osmijeh protiv suza,
nad provalijom besmisla obećnje bijele svjetlosti,
u prizmi uma odsjaj carpaccio jutrenja.
Na obroncima svitanja vizija sudbine,
nad pućinom utjelovljenje snovida,
sloboda na dlanu privida.
Mlado sunce ubija noć utvara,
vjetar raznosi pepeo davnih tuga,
u titraju svitanja uskrsnuće iz mraka
u tvojim očima zaborav ružnog sna.
Tu si. Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu. Istina je kći vremena.
Vjerovala sam. Istina se ogleda u tvojim očima.
zasljepljuje kao bjelina breze u dolini tvoje mladosti,
opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima naglog ljeta,
miluje rapsodijom jesenjih boja.
U sjećanju znamen sa početka priče i miris ruža.. Slutim dolazeća zima će biti blaga.
Dijana Jelčić
|
