Vrijeme šutnje i sjećanja...
Poslije šetnje gradom utonuli smo u tišinu doma... svak u svoja sjećanja... prebirem stranice spomenara, lutam vremeplovom i zaustavljam se u sutonu oslikanom srcem. Poslije odživljene sume godina vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Danas se bore smjehuljice zrcae na našim licima. Spomenak nezaboravka mi daruje riječi pune cvijeća i boja.
U sivilu jesenjeg dana vidjeh plavo sunce... dan se kortljao kraju... azur vremena, modrina prostora, čuvarica Lunina hrama je obećavala noć mjesečarenja, lutanje priviđenjima, traganje po maglovitim ravnicama izmaštane prerije, susret sa plemenom ptica, njihov povratak u njedra trenutka.
U djeliću lazura odraz ljepote. Riječ na usnama trenutka, nečujni romor svemira je uranjao u klijetku sanjara, oslobađao nemire.
Uzburkalo se senzualno pamćenje. Ćutim začeće postojanja. Plutanja u kapima plodnosti.Tišina se probija kroz tkivo čujnosti, dotiče srž bitka, kovitla zanose, oplemenjuje lucidnost sna.
Zagrljaj izranja iz žudnje. Potražih svjedočanstvo u želji. U jecaju strasti osjetih nestajanje slutnje, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku.
Probudih se u zamotuljku sreće. Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu. Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti,
razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.
Pore udišu nježnost mirišljave bliskosti. Blago pjenušanje se širi tijelom.
Tkivo kože je začetak početka, aktus purus prvog zagrljaja, izvorište nastajanja. Koža pamti vrijeme prije rađanja, pamti dodire, slijeva ih u gnjezdo proprioceptivnog sjećanja, preslikava uspomene, ucrtava neizbirisive ikone na zidovima nutarnjeg svetišta.
Osjećam te šutnjom i sjećanjima...
|
