Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Dogodilo se na današnji dan... 26. 11. 1988.




Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline... piše Anais Nin...
Anais Nin je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.
Njen dnevnik, njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.






Bila sam jako mlada kada sam počela čitati njeno štivo... sazrijevajući osjetih sve više i više moć njenog izričaja, njene filozofije, njene religije... a onda i misao iz umjetnosti epohe... ars aevi... tamo gdje nema umjetnika tamo je pakao... a pakao je bezljubavna sfera vječnosti... a ljubav je najuzvišeniji oblik umijeća umjetnosti... jer tu nema dosade gubitka svježine i sjaja... Počela sam skupljati krhotine sjećanja, odbacivati razmrvljene tuge, zbrajati život i pisati dnevnik "Umijeće vremena".

Bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na dolazak tvoje galije u zaton sna. Stišavalo se vrijeme oluje ruža. Kovitlle se latice. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja.
Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj zlatnog svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici svitanja, nazirala konture tvoga tijela.





Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Došao si sa zrnom sreće u oku i krstio ono bezimeno imenom ljubav.
Zagrlio si me i poveo u život. Prekoračili smo rampu.
Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti.
na današnji dan prije 33 godinu smo se, poslije onog stereotipnog DA, usidrili u oceanu braka...




Promatram rukopis koji isto polako blijedi, ali ono što onda napisah, osjećam još uvijek. …

Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni, sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek


Ostali smo isti, samo stariji 33 godine...

Dijana Jelčić




Post je objavljen 26.11.2021. u 09:09 sati.