Pohvala ludosti...
"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije."
Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti
Zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu,
u sumanutosti vremena, u predstavi na sceni zbilje...
u sukobu ljudskog instinkta i duhovnosti.
Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?
Upletena u mrežu didaskalija, u radnju bez izvornog značenja,
na sceni zbilje umnažah samu sebe u istosti bez pomaka.
Presvlačih odore, bez stila, bez epohe.
U misaonom režnju klupko tlapnje, nagomilavanje besmisla,
horror vacui, neriješiv rebus vremena,
strah od sljedeće istine, od oksimoronskih likova,
moćnika oštroumne gluposti, a vječnost jeca na žrtveniku početka.
Živimo li u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive realnosti ?
Iza žamora svrsishodnosti začuh romor glasonoše smisla,
krotitelja razuzdanih misli, tkalca osjećanja.
Slijedih glas, nit ka izlazu iz labirinta razbijenih zrcala,
ka titraju nove svjetlosti nad jaslicama dana,
u glasnost tišine.
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Klupko tlapnje se razmotalo u govor srca.
Dijana Jelčić.
|
