Čuvarica uspomena...
Prostorom se razlijeva predvečerje. Sunce šuti. Venera prosipa sutonsko zlato.
Na žrtveniku sunoćja, kao u snu, tinja iluzija ljepote.
Budi se noć. U zatonu svijesti odzvanja melodija povečerja.
Ruše se planine. Rađaju oceani.
Dan umire i rađa se rapsodijom zlata....
Kovitlac dnevnih nedoumica. Krhotine neostvarenih želja slažu kolaž iskona.
U daljini bukti ognjilo suštinskog postojanja, spoznaja, začudnost vremena,
mogućnosti apstraktnog razmišljanja.
U bezdanu vremena jeka davnog razgovora.
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje.
Kuda odlazi?
U nebo.
Vraća li se ista?
Kao poezija kiše, drugačija, a uvijek ista.
U čemu je njena moć?
Čuvarica uspomena ispire navike, briše svrsishodnosti, brani od zabluda, daruje kraj jednoj još bezimenoj priči.
Tek nastajućoj...
Dijana Jelčić
|
