Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut mirisom uspomene. U mreži svitanja živi iluzija. Divan je ovaj san besanog bdijenja.
Jučer je bio jedan sasvim obićan dan, ipak darovao si mi buket jesenjih pupoljaka.
sjećali smo se prerano otišlih prijatelja... Davorin Popović, žute dunje i nesretna ljubav... Mujica Nadarević, miris dunja i umiranje na Balkanu... na dnevnim vijestima svakodnevno izviješće o broju zaraženih i uimrlih... noćas smo bježali od stvarnosti... živjeli davne uspomene... vezuju nas za obalu mladosti i ispunjavaju melankonijom za prohujalim vremenom.
Slušali smo ... Davorinov glas je budio slike prvih zagrljaja zaustavljenih u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci.
Prebirem stranice spomenara, lutam vremenom, nezaborav mi daruje riječi pune boja svih naših jeseni i mirisa dunja i ruža.
Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Danas na licima nosimo godine kao znakovlje proživljenog života. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru.
Nad bezdanom sumnje vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u točku nestanka.
Nad tvojim čelom nepoznate sjene, okvir pomrčine uokolo lica.
Oči su bile žive.
Oko mene miris jeseni, miris dunja i stih pesme..
Voljelo se dvoje mladih
Šest mjeseci, godinu
Kad su htjeli da se uzmu
Da se uzmu, aman, aman
Dušmani im ne dadoše
Na obrubu patnje suzvučje svjetlosti i mraka.
Kao Orfej potražih život s druge strane smrti.
U šutnji vremena je sunčanik objavljivao zoru.
Rađao se dan iz sna.
