Silueta nečeg bezimeng...
Za tebe moja ljubavi
Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi
Slavili smo drugu godišnicu braka. Grad na Seini je izranjao iz noći pune tajastvenih želja. Slikari su na Montmartru otvarali palete i darivali nam rapsodiju boja.
Svitalo je na trgu ptica, budio se dan cvrkutom uzdrahtalih duša koje su zatvorene u krletkama tuđih želja žudile za beskrajem sna. Zaustavih se pored voliere. Uronih u dubinu sivila prestrašenog oka bijele golubice.
Pružih dlan ka oknu samoće,oćutih titraje njenog srca, osjetih njenu tugu i poželjeh otvoriti malena vratašca, njen put ka slobodi. Seina je širila miris jutrenja, labudi su izranjali iz sumaglice koju su razbijale prve zrake sunca. Pariz je još spavao, a mi smo, poslije noći probdite na stazama veselja i sreće, lutali trgovima, susretali perače ulica, prodavače cvijeća i vječne sanjare koji su na tezgama slagali od drugih odbačene knjige. To je bilo ostvarenje našeg davnog sna, lutati trgovima i promatrati život utkan u povijest svijeta.
Tuga golubice sa trga ptica je još uvijek titrala u sjećanju. Vratili smo se da joj još jednom ublažimo samoću. Kao da je osjetila da smo to mi sletila je na vratašca i pružala kljun ka mom dlanu.
Je li ova ptica za prodaju, upitah mladića koji nam se približio.
Ona je jako vrijedna, to je golubica pismonoša, glasnik sreće, reče mladić nježnim glasom.
Zašto ju prodajete, upitah.
Treba mi novac, reče mladić tužno.
Platili smo slobodu tužnoj ptici, vinula se u beskraj. Silueta nečeg bezimenog nas je pratila do hotela.
Dijana Jelčić
|
