Nedjeljivost…
Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli
moramo se zaustaviti u sadašnjem trenutku i osjetiti njegovu moć.
Zatvaram oči i krećrm na putovanje vremenom.
Bila sam slićna „slabašnom šerifu“ Sergia Leone-a.
Činilo mi se da prodajem neodsanjane snove.
Umirala sam, a onda se slušajući pjesmu o smrti
osvećivala ubojici nečeg nedorečenog u meni.
Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama. Postadoh svijesna svoje nemoći.
Kako prekinuti rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti?
Otvoriti se? Gdje se nalazi ključ vrata podsvijesti ?
Bila sam divljakinja izgubljena u džungli osjećanja.
Kroz krošnju razgranatog vremena vidjeh sjaj zvijezde padalice.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju,
strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna.
Osjetih ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni zagrljaja,
sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne,
neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna.
Danas se Proustovski pitam do koga mi je više stalo do tebe ili do života?
Mogu li se u ovom trenu zamisliti bez tebe?
Mogu li te prestati voljeti?
Ne mogu! To ne bih više bila ja, nego netko drugi. Ljubav bi osjećala drugačije.
Suptilnije? Snažnije?
Ne znam, to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav.
Kada razmišljam o blagosti neumitne smrti ne bojim se umiranja tijela, bojim se u smrti ću te zaboraviti. Vježbam umiranje u snu, u kratkoj smrti u te grlim i ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši tvoj glas, raspline miris tijela.
Osjećam nedjeljiva sam od tebe.
Dijana Jelčić
|
