Sumnja...
To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…
Wyslawa Szymborska
Kasandra je čula nečuveno,
nisu joj vjerovali, nije uspjela spasiti Troju.
Godinama sam gledala zbilju očima zaborava. Sjećanja su bila tek siluete oslikane konturama tuge, riječima bez strasti, ruinama svjedočanstava prohujalih ljepota. Iz nutarnje tromosti je izranjala magluština suza zgusnutih u veliko ništa.
Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti, iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.
Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg, osjećaj izgubljenosti
zbog nedokazivosti tinjajućeg ćuvstva.
Muk vremena, uskovitlana tišina, premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.
Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah,
vjetar se umirio,
zamrlo je vrijeme, prostor zgusnuo
u točku nestanka i nastanka.
Čekam, tišina para uši, osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće nadanja, iščekujem prasak,
povratak povjerenja nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.
Doživjeh noć preporoda, oćutih povratak sjećanja.
Iz magluštine zgusnutih suza su izranjale slike u bojama izlazećeg sunca,
svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda, svijet vječno mlad u spokoju pamćenja.
Neretva, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće.
Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom.
Na terasu preko usnulog cvijeća se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Uspjela sam pobjediti sumnju.
Dijana Jelčić...
|
