Možda...
…
Možda
Možda mi veruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, možda ne.
Možda bi vetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negde mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame,
Pa kad me upita ja ću mu reći – da,
Možda.
Carl Sandburg
Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, plesala s mjesecom, tajne povjeravala zvjezdama i čitala poeziju. Sandburg mi je zbirkom Tumačenje ljubavi, odgovarao na mnoga pitanja.
Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu.
Možda...
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik.
Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.
Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati,
možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?
Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba.
Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana,
pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.
Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda.
Ljubovah sa tugom i igrah se sa kristalnim suzama neba.
A onda iznenada, u onom davnom sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i
utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru.
Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da,
bez onog uvijek prisutnog... možda.
Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala.
Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala.
Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega
na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.
Možda.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zbirka prozno- poetskih tekstova, Zagreb, 2014.
|
