dinajina sjećanja

četvrtak, 30.12.2021.

Rezime prijateljstva... Naš dragi prijatelj Branko Ivanda je rodjen na Božić... desetljećima su poznata slavlja u njegovom domu... a on, uz ostale delicije, svake godine sam sprema tatar biftek. Ove godine smo mu ovako čestitali... Istinita legenda o tajni Brankovog rodjendanskog tatar bifteka... Ovo nikada ne bih napisao, jer mi je Branko prijatelj, ali me je Dijana nagovorila da ga izdam,jer je najbolje i najsladje izdavati prijatelje. Branko je oduvijek volio tatar bifteke, a onda mu je u ruke dopao Araličin Konjanik. Skupio je ekipu, a medju ostalim u ekipi je bila i prelijepa Lidija. Kako doći do nje... Kupiti mladu junetinu. Staviti na konja, pod sedlo i natjerati konja u trk. Ispod dva grubijana Aćimovića i Kušelja nastaju grubi i teško jestivi bifteci, za nažderati se i činiti ludosti, ali ispod sedla prelijepe i nježne Zrinke Cvitešić nastaju njezni i nezaboravni Brankovi rodjendanski zalogajčići. Tako je pala i lijepa Lidija, a i većina gostiju koji su ovaj specijalitet kušali. Ovo vam je bolje vjerovati, jer ću sljedeći put ja sjesti na konja, a onda jadna vam majka. Sretno ti bilo dragi Branko... Dijana i Zdenko U oku sjaj svijeće i veliko sunce na obodu vizije. Titraj svjetla u nutrini iluzije. Tišina se uvija oko darovane mi ljepote. Volim ovaj zenit. Daljina nestaje. Uranjanjamo u zimu, u zrcaljenje sunca u ogoljeloj krošnji bijelih breza u parku ispred naših prozora. Srebro Mjeseca se ogleda u mjenama zbilje. Sretni smo u kolopletu sjećanja i jave. Sa obala djetinjstva ponesosmo u sebi sjeme ljubavi. Zalijevamo ga znojem srca i suzama radosti. Bujaju čulni cvjetovi, razmnažaju se, šire perivojem života. Preboljeli smo djećje bolesti. Ojačali, oslobodili se klice sumnje. Predemo tkivo trajanja. Iz ognjila vječnosti izranja stvarnost. Trava u parku sniva zimski san. Buket ruža, zbornik duhovne poezije, Berberovi konjanici.... obelisk... nebo je poveznica koljevki naših rađanja. Daljine nestaju u mjeri našeg vremena. Iluzije se slijevaju u trenutak. Osjećam snagu i lakoću postojanja… desetljeća slivena u trenutak susreta... Vrulja prijateljstva živi u nama... Dijana Jelčić

srijeda, 29.12.2021.

Na obroncima pamćenja... “Od svih strasti ljubav je najjača, jer ona istovremeno napada glavu, srce i tijelo.” Voltaire Zavoljeh sjetu na obroncima pamćenja, tajnovitu bezimenost osjećanja, ples anđela i demona, bogova i muza, vrtlog strasnog zanosa i poetskih žalopojki, zagrljaj zrna vječnosti i iskre stvarnosti. U katedrali uspomena nedovršeno djelo svijesti, ikona nad oltarom trenutka, mjenja se, širi u prostor nedohvatne dolaznosti. U disonancama suzvučja naših razgovora, ritmom srca skladam baladu ljubavi, pjevom nutrine se uzdiže do svetih istina. Tvoj osmijeh i mekoća dlanova kovitlac uzbuđenja, krhkost zagrljaja i snaga vjerovanja, punina odbjegla iz praznine, sitost poslije gladi za snovima. Nestajemo u dohvatnim svjetovima, slijede nas galebi i oblaci. Neumorni u traganju postojimo trajanjem u tišini vremena. Dijana Jelčić

utorak, 28.12.2021.

Za let si dušo stvorena... Postoje ljudi koji ostave duboke tragove u našim sjećanjima... prijateljstva koja nas oplemenjuju i onda kada prijatelji prerano odu... moja prijateljica je otišla iznenada... ali u meni živi... živi svom onom ljepotom koju djelismo godinama... Leti ko lišće što vir ga vije, za let si, dušo stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena. Tin Ujević Noć je mirisala na tugu. Misli su se kovitlale dinamikom uspomena, postajale su živuća materija koja je gušila osjećanja. Slike su se vrtložile zbrkanim redoslijedom, nisam ih mogla kontrolirati. Bol je nadvladala sva druga ćuvstva. Vidjela sam je kako stoji u ružičnjaku. Bio je maj. Tada sam je posljednji put vidjela živu. Njena duša, igračka vjetra, utkana u spektar nepostojećih boja, uzdrhtala kao listak nebeskog cvijeta, snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja. Utihnula je elegija, prestalo je žalovanje, ugasila se svijeća na oltaru tvog vremena. Iznad humka se otvaraju dveri Elizejskih perivoja. Bijela golubica sa ružom u kljunu je poletjela u vječnost, uzdigla se iznad zemaljske boli, preletjela rijeku zaborava, odletjela u krošnju svevremena. Leti dušo, za let si stvorena... u vjetru titra dobrodošlica. Suza utkana u sjećanje iskri sliku oproštaja. Otišla si draga moja nezaboravna prijateljice, odletjela si u mir i spokoj. Ti nisi bila cvijet bez korijena. Ostala je uspomena, tvoj lik i rascvjetane ruže na zaslonu pamćenja. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 27.12.2021.

Cvijet evanđelja... Riječ evanđelje znači: dobra, radosna vijest. "Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Ivanovo evanđelje.“ Sveti. Ivan apostol je prvi s Andrijom pošao za Kristom. Najveću je hrabrost pokazao kada je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem. Doživio je veliku starost te umro naravnom smrću u početku vladavine cara Trajana, dakle, negdje oko 100. godine. Osim evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Badnje večer, dani Božića, jučer smo slavili svetog Stjepana, danas slavimo svetog Ivanae zaštitnika učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelja, slikara i zaštitinika prijateljstva… Tradicija nije izrastanje iz pepela, nego lumin, živući simbol prohujalog vremena... Naše vrijeme je prepuno znakova koji ukazuju da se nalazimo na pragu nečeg što su mnogi stoljećima, pa i tisućljećima isčekivali. To je vrijeme praznine, a ujedno i vrijeme potrage za istinom i onoga što će ispuniti horror vacui. Ponuda je danas doista široka, a zabluda primamljiva. No iskustvo stjecano tisućama godina ljudske civilizacije govori da prave vrijednosti nisu nikada odmah nadohvat ruke, već se za to treba izboriti. Sve što je stoljećima i tisućljećima bio nekakav etalon života i društva općenito, danas vrijedi to isto, uronimo u dubinu sebe sama i ispunimo prazninu ljubavlju. Pripitomomo jahače apokalipse u sebi, sveti Ivan nam ucrtao put ka spoznaji tih demona u nama samima, ostavio nam je ljubav u naslijeđe. Živimo je... U jecaju svemirske tišine naslućujem glas nebeskog rapsoda, čujem bubnjeve šamana vremena i volim ovaj trenutak spoznaje. Ćutim iskonski dodir, lux primus u zavjetrini tmine. Apokaliptične boje nestaju, gube se u svitanju mladog dana. Ivanovo otkrivenje sklada rapsodiju novih boja. Vidim Nikin stijeg u zjenici beskraja, zvjezdano sjeme u poeziji kiše. Suze neba ispiru tugu sa lica vremena. Drevni oceani grle svodovlje budnosti, rađa se mladi dan. Srce pamti sretne dane. sretan imendan svim Ivanima i Ivankama... Dijana Jelčić

nedjelja, 26.12.2021.

Božićna bajka... Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, budili smo se mi. Željeli smo promijeniti svijet. Na cvijetnom placu smo često dočekivali zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u avanturu. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Mirnim prosvjedima smo stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana. Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti. Izabrali smo najcrveniju ružu, ali nismo imali novaca da je kupimo. S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. A onda, petnaestak godina kasnije, u purpurnom sutonu, susret na trgu cvijeća. Žena s buketom decembarskih ruža u rukama je mirisala na san i tiho se ušuljala u srce čovjeka. Udisao je miris. Bila je to pjesma koja je dodirivala sva osjetila, koja je kroz nosnice ulazila u dušu i stvarala slike stare ljubavane legende. Vidje zagrljaj Amora i Psihe, osjeti čudesan zanos. Opijen nepoznatim mirisom, slikom legende u tom je trenutku osjetio u sebi rađanje ljubavi. "Jedan uzdah koji s usta k ustima leti u trenu kada se duše spoje, kada srce srcu o ljubavi zbori, a riječ ljubav nemože u ljubav preći." šapnu Tišina je mirisom grlila zamrla čula. Zrak je bio pun čudesnog sna, trenutak vječnosti i snoviđenja. Šuteći se gledaju dvije duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Ljubim djelić neba na kojem si ti, svemirsku poljanu u kojoj nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš univerzum, ti širiš prosinačke mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, ta nježna paučina neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice vjetra, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim zemlju pretvaraš u cvijetnu livadu u ovoj zimskoj noći. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja s mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Promatrala ga je sa žudnjom u očima i željom na usnama. Mirisi došašća i ruža su opijali, u kaminu je pucketala vatra, na stolu su dogorijevale četiri svijeće, a na okna njihovih duša se spustio anđeo ljubavi. Opijeni, vidješe zvijezdu padalicu i ostadoše svjetlom zagljeni u svom mirisnom snu. Dijana Jelčić... "Umijeće vremena"... 1987- 2007

subota, 25.12.2021.

Tiha noć... U tihoj noći blagoslov srca, u titraju uma pregršt mogućnosti, ritam vječnosti, načelo trajanja. Život ispisan u vodi, u zemlji, u kamenu, utkan u sjećanja i uspomene. Iza ožiljaka prošlosti težina suza. Stara već požutjela fotografija krije u sebi tajnu pripadanja. Tata, mama, teta, ujo, nona ja i nonić.. ostala sam sama, otišli su davno, još ponekad iščekujem dolaske, al' dođu samo u snu... iza ožiljaka prošlosti težina suza. U mirisu naranči, cimeta i vanilije slike djetinjstva, sreća ubrizgana u pamćenje. U plamu svijeće tajna početka i Božić bez njih. Zahvaljujem na vremenu uz njih i zlaćanom se niti sidrim u zbilji. ti si tu... dobro je... osjećam moć porodjenja ljubavi, utopam se u tišini svete noći... tu ste... dobro je... osjećam moć prijateljstva... da, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... i plaha svjetlost voštanica... one izgaraju u sebi, slično nama. izgaramo od sada do kraja vremena... u nama titra plaha svjetlost voštanice našeg vremena... Dijana Jelčić

petak, 24.12.2021.

Badnja večer... Divan je to osjećaj... hvala ti draga prijateljice... Sjaj zvijezde padalice objavljuje ostvarenje Gabrijelova navještenja. Betlehemska svijetlost obasjava svijet. Trenutak zaustavljen u vremenu, privid prauzora, znamen postanka. U tjesnacu zbilje zvuk porođajnog plača nadilazi sluh i nestaje u tišini noći. Na prstima djeteta koraci zrelosti, drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena. U kaleidoskopu svijesti bljesak božanske iskre zrcali nestajanje tuge, nesreće, bolesti, uskrsnuće Lazarevo, rađanje ptice iz očeva pepela, spasenje brodolomaca, ozdravljenja oboljelih od mržnje i zle ćudi. Ljubav je odjenula odoru ovozemaljskog života i slavi blagdan svjetlosti. Na dobro vam došla Badnja večer... Dijana Jelčić

četvrtak, 23.12.2021.

Arkadija u srcu... Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova, legendi i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena. U zlatnom smogu daljine, na izgled nedohvatna, Arkadija sniva svoje buđenje u srcima onih koji se istinski zaustave u trenutku sreće. Spoznah što znači biti arkadijski slobodan, sreća se rađala u meni i ja osjetih kako nestaju granice i kako su u meni sjedinjuju sva sazvježđa. Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira, zemlja koju nosimo u sebi i tek kada vidimo svoj "kič toplih boja zalazećeg sunca", osjetimo ga u dodiru i pogledu spoznajemo da je Arkadija naša stvarna domovina. "Hvala ti" rekoh mu sretna "Hvala na čemu?" "Što si me doveo u tvoje djetinjstvo, u zemlju dobrih ljudi." "Arkadija se nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi pjesnik glasom punim sna. "Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih promatrajući bljesak svjetla na nebu. U plavoj daljini vidjeh betlehemsko svjetlo, zvjezdu padalicu. Tonovi frule se pojačaše. "To pastiri svirkom slave dolazak novog zlatnog doba" pjesnik mi šapatom potvrdi misao. Dijana Jelčić

srijeda, 22.12.2021.

Pozdrav zimi... Kad imamo samo ljubav za pregovore s topovima i ništa osim pjesme da nadglasamo bubanj Tada ćemo iako nemamo ništa osim snage da volimo steći prijateljstvo cijeloga svijeta Jacques Brel Uz prvu jutarnju kavu lutamo galerijom lijepih uspomena... trenucima zaustavljenim fotografijama... usrećuje bilanca prohujalih godina... Svjetlost preobrazbom osunčanog hrama u tminu noći mijenja geometriju vremena. Kockar sa dalekog otoka ugasio sunce, stavio žetone na koordinate sutona, zavrtio ruletu svemira, snovidom bjeline pozdravio dolazak zime. San nije prevara zbilje, istina je ozrcaljena u prizmi iluzija, u zagrljaju pjeska i pjene porod Venere. Osjetih, Ljubav je kad jedan čovjek, ljubav je kad jedna ... ljubav je kad ... ljubav je, jednostavno ljubav. Izlazim iz privida. Ti se smiješiš. Zvono na vratima prekida idilu… Cvjećonoša donosi bokor zimskog znamenja. Prihvaćam dar. Na ovitku tvoje ime i ljubav. Kolažem uspomena na sve prohujale, pozdravom zimi, završava igra još jedne najdulje noći. Rađa se zimski dan. Dijana Jelčić

utorak, 21.12.2021.

Čaroija zimskog solsticija... Sjećanja, kameni grad, grad druida, kalendar svjetlosti. Stijene zaokružuju svjetlost, kriju tajnu nastajanja. Svjetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć. Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme. Prema drevnoj legendi, sve želje i misli u noći zimskog solsticija bit će ispunjene… U pjesku vremena stope u bojama rađajućeg sunca. U vrtlogu života dimenzije nepostojeće na koordinatama matematičke etike. Ljubav oslikana biverzumom trajanja. Ozrcaljena osmica, alef, simbol beskonanačnost, dvokružje se ogleda u sjaju sanjajućeg sunca. Polarnost utkana u vrtloženje sna oko ekvatora jave sjedinjuje dva neba u svod našeg trajanja pod zvjezdama. Kada nasmiješeni nebeski skitnica prospe svoje srebrene dlanove na pučinu oceana tada se uzburkaju dubine. U akvatoriju tišine se odmaramo od dnevih koraka. Nebo se naginje praskozorju zime. Kao Bachove sonate odzvanjaju obilježja svijetla, sklad prostora i vremena, harmonija suprotnosti, žudnja za otkrivanjem nove ljepote. Noćas zimski suncostaj pretače jučer u sutra. Sjene prošlosti nestaju u osmijesima sunca. U središtu dvokružja fontana svjetlosti. Izvor je u nama, ta vječno tražena vrulja ljepote se ugnjezdila u zrnu srca. Svjesni slavimo porađanje njenog izranjanja na dlan našeg vremena. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 20.12.2021.

Poljubac pod imelom... Postoji vjerovanje da poljubac ispod grančice imele donosi sreću. Imela nema korijena pa se nekad vjerovalo da ona izrasta iz raja. Nekad su neudane djevojke uzimale grančicu imele iz crkve i stavljale ju pod jastuk vjerujući da će sanjati o svom budućem suprugu. Za imelu se vjeruje da je magična biljka, a u stara vremena druidi su je smatrali svetom. U božićno vrijeme, s njezinih bi se grana otkidale mladice, koje su nosioca štitile od zlih duhova. Zima je. Na golim granama drveća imela djeluje poput blagdanskog ukrasa, zeleno do zlatno zelenožute kugle okićene bijelim kuglicama ne ostavljaju nas ravnodušnima.Poljubac ispod imele, obješene o dovratke, lustere ili neko drugo "prolazno" mjesto u domu u blagdansko doba u Božićnim običajima poziva goste i čestitare na poljupce koji donose sreću....a možda i vječnu ljubav! Jutros dobih nekoliko grana bijele imele. Promatarm njenu nježnu ljepotu, ćutim njenu snagu. Vjerujem u mit o njenom poslanju. Spustila se sa Elizejskih polja i donijela sreću na naše ovozemaljske puteve. U vrijeme došašća postaje znakovlje ljubavi, mira i blagostanja. Zagrlio si me pod imelom, razbio prazninu tmine obranio od Falstafa,lažljivaca, iluzionista i prodavača magle. Gledaš me. Umilnost nagiba tvoga torza nad mojim i dlanovi kao san, sjena nježnosti na mom licu. Gledam te, lahor tvojih usana, kao muk svjetlosti doseže moje. muk svijeće radosti. Dotiče me nijemost, zanos obvija nastambu duše, ište ognjište, zapretenu vatru htijenja. U tjesnacu zbilje čujem zvuk cjelova, nadilazi sluh, isprepliće se, nestaje u žudnji. To ljubav pjeva blistavu odu zagrljaju. Dijana Jelčić

nedjelja, 19.12.2021.

Lakoća apsurda… Odmatam fascije pamćenja, dozvoljavam prohujalom vremenu da se vrati u ovaj trenutak spokoja, da zasja kockom kristalne vedrine. U njoj živimo svetkovanje osjećanja i uz sjaj svijeće i miris pšenice dočekujemo ostvarenje objave istinitosti poruke Anđela Gabrijela, ponavljajuće rađanje bezuvjetne ljubavi. Sretni smo, umnažamo sreću u krugu ljubavi i prijateljstva... u Platoniji, bezvremenoj piramidi trajanja u vječnosti... Čujem zvona te katedrale, Platonije u našim srcima... Da bio je to početak beskraja... usrećuje... u nama živi... ne prestaje... hvala tvorcu Platonije... svijeta bez vremena... i lakoće apsurda… U knjizi "Mit o sizifu" dominira Camusovo razmišljanje o apsurdima života, analizira prisustvo apsurda u književnosti i filozofiji, tumači elemente različitih života: osvajač, glumac, zavodnik, pisac. Kreativnost je bitna i moćan oblik bunta. Sve je dozvoljeno što ne znači da ništa nije zabranjeno. Relativnost istine zrcali besmisao, mit o Sizifu, apsurdnosti života, raskol između želja, htijenja, iluzija i svijeta kakav on doista jeste. Ovdje smo i sada smo, sitnice čine naš život. Pokušavajući locirati apsurd Camus kaže... besmisao nije ni u svijetu ni u čovjeku, već u njihovom zajedništvu. Sjećam se, stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde. Tvrdio si da će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah svevremena. Apsurdnost tog šapata, tvog šapata, tebe poete života je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada. Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Osjetih moć nečeg bezimenog u srcu, naslutih kako svjesno ulazim u vrijeme nedokazive istinitosti postojanja na rajskim poljanama sna. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti. Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na horizontu novog praskozorja i Sunce nam je dokazivalo apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Betlehemska svjetlost je potvrđivala istinu... sunce ne odlazi, ono stoluje u našim dušama... sutoni su tek iluzija, apsurdi našeg zajedništva sa svemirom. Zaustavljeni u zagljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti mi osjetismo lakoću apsurdnosti u kojoj živimo... Dijana Jelčić

subota, 18.12.2021.

Kao žig prohujalog vremena… In Memoriam... Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik. zahvalna sam mu… šapnuo mi je… pisanje pjesama je na početku talenat, a onda postaje pokora… ili zvuk čarobne frule koja budi nadahnuće… Čarobna frula Javi se u meni riječ i brizne kao voda živa. O uzak mi je ovaj svijet za oganj što ga čelo skriva. Ne znam mu izvor. Neznan zvuk zvjezdano u meni zvoni. o uzak li je neba luk za krilo što ga nemir goni. Jure Kaštelan Imala sam sreću. On je o tim zvucima pisao u osvrtu na moju zbirku pjesama. "Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima. Brojala sam proljeća, redala ogrlicu od crnih bisera i voljela tvoje ludosti. Uskoro će procvjetati visibabe, stojim na obali života, u pijesku rasute boli i tragovi koji nikamo ne vode. Trinaest crnih bisera prisjeća da su godine kojih nije ni bilo prošle. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što u nama raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu... Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše..." dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987. Zavolila sam dan u kojem se budim, dozvolila srcu da diše, zagrlila viziju mladosti, izmišljaj rođen u sjećanjima. Pod cvjetovima bijelog gloga smo čitali Prousta. Činilo nam se da razumijemo pročitano. Nismo razumjeli. Bilo je to posrnuće zajedničkog vremena... Svaki put kada procvijeta bijeli glog sjetim se našeg potonuća u suze rastanka. Rekli smo „ne“ i otišli svatko u svoj nespokoj, u jedno veliko ništa. Bolovali smo odvojeni istinom koju tek danas razumijem. Razgolićena tajna ljubavi se ukazala na horizontu svjesti… kao pokretna slika titra u mislima i pretaće se u osjećaj. Naše vrijeme uokvireno u uspomenu blijedi kao aquarel iscrtan nepostojećim bojama. Ispirale su ga sudbinske kiše i suze i krv prolivena na trnovitim putevima zaborava. Uspijela sam zadržati sjećanja iz kojih izranjaju skice nedovršenih iluzija… godine odrastanja i ispit zrelosti… inicijacija u svijet odraslih… nedosanjani snovi, nenapisane pjesme. Okuse sam zaboravila, nismo imali vremena za ispijanje čaja i kušanje Madelaina. Kule koje smo gradili u pijesku su davno razrušene, na plaži je ostao zagrljaj pjeska i pjene, zagrljaj iz kojeg se nije rodio biser. Školjka je prerano otvorena, raspuknula se u dvije polutke između kojih je rasla razdaljina. Ja svoju nosim zaleđenu u podsvjesti… nosiš li ti svoju?... i to je pitanje na koje ne želim saznati odgovor… nije važan… ne bi promijenio ništa… zar ne? Raspuknuta bisernica je zauvijek mrtva… beživotna… kao fosil uklesana u sjećanja… ne kao čuvarica, nego kao žig na vratima prohujalog vremena… Dijana Jelčić

petak, 17.12.2021.

Ako želiš znati i osjećati... čitaj... U tišini trenutačnog nedogađanja ove jeseni smo na terasi kafića susreli prijatelja... prisjetili smo se divnog događaja... promocje knjige Zdravka Zime... “Dnevnici se pišu da bi se razgolićivalo svoje ja. No, kod Zime nema ništa od toga, on ima jedan vrlo samozatajan, nenametljiv odnos prema vlastitom ‘ja’, kao da je na neki način s njime sklopio pakt o neutralnosti. On tu ne zapada u narcizam; Zimi je njegovo ‘ja’ manje interesantno nego ono što ga okružuje”, rekao je recenzor knjige Dražen Katunarić. danas uspoređujem sjećanja na promociju i zbilju... Zdravkov doživljaj one i moj osjećaj ove godine... Događa se isto kao i onda... Čitam i osjećam svitanje nove spoznaje. Otkrivam koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj misli postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije. Uranjam u jedinstvenost Zdravkovog književnog senzibiliteta. Vizualiziram prohujalo vrijeme i susret sa skribomanom i mitomanom svakodnevice. Osluškujem moćnog šaptača, mog elitnog sugovornika. Vodim misaoni dijalog sa piscem. Iluzija, snagom autorova uma, postaje moć sadašnjeg trenutka. Tu susrećem sebe rascijepljenu na san i zbilju. Skupljam dojmove i prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u konačnosti fizičkog tijela. Jesam li skriboman? ... pitam pisca sjećajuć se njegove knjige... Dnevnik jednog skribomana... 2015.. Svakodnevno pisanje je trening mozga. Vrijeme trajna fascinacija... odgovara Zima. Dnevnici se ostvaruju djelovanjem paralenih razina svijesti... Metafora trojstva izranja iz pepela i postaje poetski cvijet svijesti. Kao lovac u labirintu novih spoznaja pokušavam poetski svijet rastočiti u mehanizme svagdašnjih navika i zbilju doživjeti u novom svjetlu. Vidim umnožavanje stihova. Hvatam ih i poklanjam prosjaku u katedrali uma, mom vječnm neznanju. Slogan ove godine u odlasku je... ako želiš znati i osjećati... čitaj... Estetski užitak čitanja Zdravkovih knjiga je nezamjenjiv, traje ritmom vremena, budi usnule trenutke, dočarava moć napisanog, oplemenjuje svijest i na koncu usrećuje... divan je to osjećaj... dobro je što postoje susreti s prijateljem, sjećanja i dnevnici prohujalih godina... Dijana Ječić

četvrtak, 16.12.2021.

Vrijeme adventa i poezija,,, Zajednička zbirka duhove poezije SVIM NA ZEMLJI MIR VESELJE ,,, 2021. Arkadija... U sjaju mjesečine naslutih tajnu Betlehemskog svjetla, u sjaju zvijezde zorje osjećaja, zgusnuće misli u trezoru pamćenja, na žrtveniku budućnosti krijes uspomena. U izmaštanim djelićima sjećanja, na zemljovidu nepostojeće odredište sreće, Arkadija. U spoznajnom trenu vjerovanja, u tišini došašća utopija prestaje biti utopija. U putanji Venere istina postanka, istost sunoćja i zore, vjekovanje ljubavi. Dijana Jelčić Trag ljubavi u beskraju… 16. prosinca 2018. Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš svemir i širiš miris ljubavi uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju duše. Tvoja koža, taj nježni pamuk neba, drhti kao što je drhtav put zvijezde repatice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u cvjetni prah kojim odaju pretvaraš u peludnicu žudnji. Mirisom mandarina i naranči osjećam tvoje dodire, a tvoje oči uzburkavaju valove žudnje za tobom. Skidam odoru nepostojanja, postajem trag mjesečine u tvom oku. Ljubim ti usne od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. U kaminu pucketa vatra i širi miris borovih grančica, na stolu dogorijevaju svijeće. Žudnja u očima i želja na usnama. Mirisom tišine, ljubavi i mira opijeni, vidješe zvijezdu padalicu. Uzdiže se i pada…Uzdiže se i pada… Ostavlja trag svijetlosti, trag ljubavi u beskraju neba… Dijana Jelčić...

srijeda, 15.12.2021.

Grlim život... 2323.post... Srce pamti radost djetinjstva.. ali i vrijeme šutnje.u kojem bijah hodočasnik putevima koji nikamo nisu vodili, lutah pustinjom isušenih osjećanja i nadah se. U traganju susretah tragače za zlatom u brdskim potocima, sanjače koji su u svakodnevici prestali sanjati, klošare koji su skrivali lica u njedrima tuge, prosjake koji su molili zrnca milosti. U vremenu oluje ruža ubitačna šutnja...U ružinim koordinatama istina... Ruže su razbijale tminu, bile vodičice prošlim životima i putu ka izvorištu istine. Odsanjah daleki otok i podzemni grad, hram odjeka. Rađa se mladi dan, sviće na obzorju svijesti, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo noći bdijenja u hypogeumu sna. Budiš se. U tvojim očima isti san. Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove koraka u vremenu prije našeg. Možda smo sudjelovali u izgradnji podzemnog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine. Sjedinjeni smo s redoslijedom događanja istina. Na pješćanom žalu plima osjećaja svakodnevno donosi nove školjke koje nam šapatom odaju tajne drevnih oceana, o svijetu izgubljenih utopija, o znakovima izdržljivost u potrazi za staklenim perlama u kojima se krije igra života. Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Tada je to bila apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka. Tko je apsurdan čovjek? To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji živeći svoje apsurde stvara svoj prostor i svoje vrijeme, dokazuje hrabrost življenja. Dotaknuh tvoje lice. Na dlanu suza radosnica, dragulj u kojem se ogleda sudbina. Kap izrasta u sancta sanctorum, odaju privatnosti u kojoj zaboravljamo sva prošla odustajanja i tišinom spisujemo odu životu. Potapam snove u more rađanja, u ružinim koordinatama titra prostor vrijeme... osjećam i grlim život. Dijana Jelčić

utorak, 14.12.2021.

Ljubičasto, volim ljubičasto... "Nije istina da ljudi kada ostare prestanu slijediti svoje snove, već ostare kada prestanu slijediti svoje snove." Gabriel García Márquez Jutros su među suzama boginje svitanja sjajile razasute latice ljubičaste ruže, i zaboravih zaustaviti snove. Ljubičasti tepih u predvorju dana i tisuće kristala u mozaiku duše. Volim ljubičasto svitanje u tvom oku. Pitaš me u ime čega? u ime prošlosti? u ime obećanja? Osjećam te kao lijek protiv bolesti, kao sjedinjenje uzbuđenja i tišine Ova pjesma je nedovršen brevijar pisan znojem srca i suzama, bez mjesta u bibliotekama. Volim ljubičasti suton u tvom oku, i nedozvoljavam paučici nutrine da isplete mreže oko snova. Ti si san iz kojeg se ne želim probuditi dok u meni postoji žena i bukti vatra početka. Stojim na ljubičastom tepihu u predvorju noći, Venera izranja iz pjene tvog pogleda, titrajma poziva na ponoćni tango i ucrtava put ka svitanju. . Šapućem suncu koje ubija svitanje kličem danu koji se budi glas se kao jeka širi beskrajem, i vraća se kada na nebu opet zasja večernjica i prospe ljubičasti suton, nad san o ljubavi Dijana Jelčić ... prastara, nezgrapna, ali moja...

ponedjeljak, 13.12.2021.

Ubi luce pauca... Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti, trajanje u tmini uspomene, plov bespućem nesanice. sjetih se mučenice svete Lucije... začuh glas.. poželi svjetlost u tmini... poželjeh je i dogodila se... odbacih tugovanje, vrijeme u kojem bijah inkarnat prošlosti.... U čast svete Lucije osjetih moć Bettehemske svjetlosti, sadim pšenicu u želji da godina bude plodna i da ljubav cvjeta u ovom velikom svjetu poezije i mira,sreće i ljepote... Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa, svjetlost postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Svijetlosti, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, žaru sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči. Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti. U sjaju mjesečine naslutih tajnu Betlehemskog svjetla, u sjaju zvijezde zorje osjećaja, zgusnuće misli u trezoru pamćenja, na žrtveniku budućnosti osmijeh unuke Luciane... za sve Lucije upalih svijeće, posijah mladu pšenicu i šaputah ... poželimo svjetlost u tmini... i... sretan im imendan... Dijana Jelčić

subota, 11.12.2021.

Zagrljaj pod maslinom... Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka. Luis Borhes. Bila sam ubrizgana u neko drugo vrijeme. Homerovsko? Možda... Bilo je to vrijeme odiseje beskrajem pročitanog. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka nečemu tada bezimenom. Voljela sam sutone, radovala se Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti. Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad imaginaciju postelje od maslinova drveta. Bilo je to bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na tvoj dolazak u zaton sna. Pamtim vrijeme oluje ruža i kovitlanje latica. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja. Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj carpaccio svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici zore, nazirala konture dolazećeg. Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Pričinjalo mi se i Argo je bio tu, a bila je Tresi, vjerna sudionica u vremenu mladalačkih pustolovina. Odavala sam joj tajne mojih maštarija. Mahala je repom i gledala me očima boje jantara. A onda bi me liznula i položila glavu na moje koljeno... u njenom pogledu se zrcalila poruka... čekaj i on će siguno doći... Odiseja našeg života je trajala. Bio si daleko, bio si Odisej, plovio si pučinom zbilje, zaustavljao se u zatonima snova, odlazio i dolazio na Itaku žudnji. Prepoznavala sam te u postelji od maslinova drveta, sanjala tvoj dolazak, osjećala tvoju bliskost. Iščekivala sam objavu znamena koje nosih u sjećanju, dubinu tvog pogleda iza misli u zrcalima osjećanja. Tresi je zauvijek zaspala, a ti si došao. Odveo me u dolinu tvoje mladosti, zagrlio pod maslinom tvojih praotaca. Prekoračili smo rampu. Krenuli negdje. Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti. Dijana Jelčić

petak, 10.12.2021.

U sobi djetinjstva... Pas zime gricka moj osmijeh. Bio je na mostu. Ja sam bila gola i nosila sam šešir sa cvijećem i vukla sam svoje truplo takodjer golo i sa šeširom od suhog lišća. Imala sam mnogo ljubavi - rekla sam - ali najljepša je bila moja ljubav prema zrcalima. Alejandra Pizarnik Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti. To zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja. Prisjećam se, već na početku zrelosti, sam težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika. A onda se dogodilo u jednom odlutalom danu, izgubljenom u vihoru vremena. Plakala sam i nebo je plakalo sa mnom. Odlazila sam iz doline djetinjstva. Sakrila sam tugu u torbu beskućnika i krenula ka plavim daljinama. U gradu jakih vjetrova stajah na mostu i promatrah rijeku nevraćanku. Osluhnuh elegiju kapi. U labirintu svijesti je odzvanjao requiem nepostojećoj ljubavi. Konačno sam bila slobodna. Osjetih otpadanje utega krivnje, pucanje lanca kojim sam se sidrila u uspomeni. Prošlost je spustila zavjesu na sceni zbilje. Kraj predstave u kojoj nije bilo ni pobjednika ni gubitnika. U sobi djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom. Ono je čuvalo mladalačke tajne. Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo. Sigurna sam, ovo osjećanje osjećaja je buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje. Dijana Jelčić

četvrtak, 09.12.2021.

Rekoše mi... slonovi donose sreću... Probudila me kiša... pljuštalo je... prisilno bdijenje pred svitanje... a onda tišina... zapahuljao je prvi ovozimski snijeg... u osvitu zore je pobijedila kiša... bježim iz sivila jutrenja i uranjam u lucidan san... Promatram metaforu mjerača vremena. Lazurno oko uokvireno kristalima. U kutku tog beskraja čujem poeziju suza, proživljavam oluju ruža. U daljini iza obzorja zbilje tutnji samozvučje tuge. Zaustavih misao u zjenici Dalievog vremena. U dubini zrno svjetlosti. Ja sam duša dolutala iz dalekih prerija, ostatak isušenog mora, zaostao zvuk balade o sjeti lutajućih cigana, začuh šapat jednog izgubljenog svijeta. Žalopojka satkana od bolnih sjećanja otvara ožiljke prastarih rana. A onda začuh pjev zrele noći, titraj uresa ugnježdenog u pehar zbilje. Ljubav je izranjala iz ganuća prošlosti. . Došao si tišinom... govorio tišinom... vidjeh tišinu u tvojim očima... zaogrnuta sjajem tvoga pogleda vraćam se u zbilju... Donosiš mi porculansku šoljicu s mirisom prve jutarnje kave... osjećam tvoju blizinu, prisnost u trenutku buđenja... promatram nacrtanog slona u još praznoj pepeljari... rekoše mi, slonovi donose sreću... ispijam gutljaj kave i palim prvu cigaretu... Ponekad mi se pričinja, više znaš o meni od mene same. Dijana Jelčić

utorak, 07.12.2021.

In memoriam... Vlado Gotovac Čovjek to je prošlost koja izrasta iz sebe samoga i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka. Sanjam snom sanjara. Misao Vlade Gotovca je satkana od ljubavi i poezije. Za njega je pjesništvo dio vječnosti u čovjeku. ja penjač vješti na savršenom vrhu tornja što jedini ne ponavlja nikakvu učinjenu igru postavio sam kamen s izmišljenim imenom u sigurnom položaju… Ljubav je bila njegova zvijezda vodilja. Zrcalila se u svemu što je govorio i što je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga. To je potvrđivao u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano šireći svoj misaono- osjećajni horizont. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu mu je postala prepreka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao svoju neograničenu ispričnicu i tuđi grijeh. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje. Nebo i zemlja su mu bili domovina. Kao bezbrižni sanjar je sudjelovao u širenju univerzuma, tugovao je za zvjezdama koje su umirući nebo prepustile mračnom bespuću. Ljubav i moć u sukobu jedne jedine i u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Hrvatsko proljeće, bojišnica na kojoj mu je najveći protivnik bilo prostaštvo, izraženo u preziru prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom. Najopasniji protivnik mu je bila “prozvana” jednakost za sve, zamka kojom se na zemlji ukida vječnost i beskonačnost i pobija čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi. Pokušavao je novim idejama razbiti tamu i ljubavlju osvijetliti davni san. Zbog toga ga uhvatiše i odvedoše pred sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu. Za Vladu Gotovca je svaki osjećaj vrijedan opasnosti, on je skica za život u kojem on živi poeziju. On ne opovrgava svoju opijenost poezijom, jer kada u njegovim riječima podrhtavaju zvijezde on osjeća metafizičnost bitka poezije: …Kao što golemo sunce tiho i ravnodušno prolazi Sa svojim vatrama sa svojim eksplozijama l stvara život Kao što mjesec svoju hladnoću u tišinu pretvara l stvara tajnu Kao što oblaci jednaku igru nad pustim predjelom igraju Tako nastaje pjesma… Njegove ideje su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je čovjek, njen jedini sudionik i suradnik. Porota ga optužuje činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi. Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, on sanjar, on heretik trenutka se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo: “Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem. Bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.” Godine tamnovanja je provodio vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav je sazrijevala u njegovoj poeziji. Osam ukradenih godina se slilo u trenutak njegove pobjede. Uzdignute glave je ponovo pokušao u čovjeku probuditi Ljubav, pozivajući ga da živi poetiku božjeg sna. Nije uspio. Vlado Gotovac nas je napustio 7. 12. 2000. U naslijeđe nam je ostavio svoje ideje. Slijedimo ih.

ponedjeljak, 06.12.2021.

Igra... Uspomene na djetinjstvo... jutro u kojem je srce titralo srećom dok sam slušala vječno živuću legendu o svetom Nikoli, njegovoj velikodušnosti i njegovom noćnom darivanju... stavljala sam čizmicu u prozor i svitanjima se radovala darovima... višše ne stavljam čizmicu u prozor, ai dijete u meni sjoš uvije raduje zlaćanoj grančici i daru koji me dočeka u svitanju... Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma. Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao. Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca U metamorfozama uma ozrcaljeni piktogrami i ideogrami, prastari govor bez jezičnih barikada. Uspomena na magistra Ludu, na postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama. Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se. Riječ koju osjećamo može "nemoć" preobraziti u "moć", nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U bezglasju istina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam mnogodimenzionalnost jedne jedine riječi. Živim sinesteziju osjetila i pitam se. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ? Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto. Vidjeh srcem odapet let ptice, u vjetru vremena istinu, u trenutku vječnost... u svjesti slijed fotografija... Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara, u tajni omjera okusa i mirisa, u dozrijevanju pod nutarnjim suncem. Prastaro pismo, simboli uma, novonastajući piktogrami, ideogrami vremena i govor slika... moćno znakovlje na putu pamćenja. Igram se riječima, slikama... i uspomenama... Dijana Jelčić

nedjelja, 05.12.2021.

Povratak... "Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja.." Pitagora učenicima svojim. Koliko se svjetova krije u beskraju, koliko je raznih sudbina utkano u trenutak, koliko je života isprepleteno u mom ? Na raskrižju povijesti korak u budućnost. Jesmo li svjesni obećanja vremena? Ili kao lica Leon Bloyove novele slijedimo metafore netalasanja. Hoćemo li stići u Carcassone, pronaći Zamak, ostvariti Zenonovu polovicu puta? Sinopsis života je imitacija kvantnog skoka, ništa nije dokazivo, a sve moguće. Postojanje i tu i tamo, u svemiru, u sazvježđima, u poeziji prostora. Ulovljena u mreži vremena, osuđena na besmrtnost duša, u promjenjivosti svijeta, ostaje uvijek ista, ostaje vjerna iskonu. Ostaje li? Dijana Jelčić

subota, 04.12.2021.

Sveta Barbara i poezija suza... Tužna je legenda o svetoj Barbari. Bila je žena nepokolebljive vjere, snažna, vjerna i naš saveznik u trenucima tjeskobe. S blagdanom sv. Barbare povezani su i adventski običaji. U zemljama njemačkog jezičnog područja na blagdan sv. Barbare se grančica trešnje stavi u vodu i za Božić procvjeta. U Švicarskoj smo na današnji dan stavljali granćicu trešnje u vazu... radovali se pupoljcima... . Mojoj pokojnoj noni bi danas bio rodjendan i iimendan. Bude se uspomene. Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim, su čarobna škrinja prepuna neprocjenjivog blaga. Pred svitanje se rasplamsao san... otvorio škrinju.... izronila je vizija trešnjinih cvjetova, na laticama zaiskrila poezija suza... Pisao si o suzama. Trubadur je pjevušio. Slušala sam zvuke balade i plakala. Zemlja se okretala oko svoje osi i zaustavila u jednom trenu. Dogodio se smak svijeta tugovanja. Osjetih kako se ruše planine i rađaju oceani. Poezija se slijevala u zbilju. Kamo me odnosiš dragi pjesniče? U koji san me uvodiš? Zavodio si me nenapisanim stihovima. Pretakali smo ih u zbilju. Putovali smo nutrinom, upoznavali pejsaže odsanjane u drugom vremenu. U mreži osjećajnosti se gomilao plijen. Krv je proključala, arterije su zaplesale novim ritmom. Srce ga je stvaralo. Iz komada zlatne hostije si izmeđijao dijadem i stavio mi ga u kosu. Rađao se mladi dan. Sjene prošlosti su nestajale iz krajolika trenutka. Zakopah osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu u pjesak prohujalog vremena. Darovao si mi ružu boje trešnjinih cvjetova... Zagrlio si me. Ispričat cu ti jednu davnu priču u tom ce mi pomoći moja muza kol'ko se može kad se nekog voli i čudna kako je poezija suza. Zaplakala sam, bile su to suze radosnice. Dijana Jelčić

petak, 03.12.2021.

U izmišljaju želje... J. Borges piše u „Vrt razgranatih staza” ”Predviđam da će se čovjek ubuduće miriti sa sve okrutnijim pothvatima, uskoro će postojati samo ratnici i gubitnici. Evo im savjeta: Izvršitelj okrutnog pothvata mora zamisliti da ga je već ostvario, mora sebi nametnuti budućnost koja će biti neopoziva poput prošlosti.” Iznad bezdana samoće bizarni zaplet nedosanjanog sna. U ponoru sjećanja kovitlac zatomljanih osjećaja. Privid ludovanja nasmiješenih clownova. Bila sam izgubljena u razvalini samotne istine. Andrea Mantegena je oslikao ples muza pred Apolonovim hramom... ples darovateljica nadahnuća... Promatram sliku, a svijest zaustavljena u okovima bitnosti se pokušava izboriti za pravednost osjećajnosti... poziva misao u hazardersku igru sa osjećanjima... događa se rat svjetova... nečujni mislioc i uzdhtala misao na bojišnici protiv memorije srca... dva bitka u sukobu za moć... dijalog uma i srca... U Dalievoj slici se ogleda upravo to... naša stvarnost u svemiru... trag našeg postojanja u vječnosti... otisci našeg trajanja tamo dok mi ovdje tragamo za istinom... poezijom se izriče ono neizgovorivo i nedokazivo... Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti. Glas je došao kasnije... Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala. Dođi u san i budi rastvoreno jedro, odnesi me u plave daljine. Daruj mi je školjku, ključ snovitih dubina. Krenuli smo stazama novonastajućih mogućnosti... Mahnitali smo, hvatali kapi kiše i darivali slučajnim prolaznicima. Smiješili su nam se, smiješili smo se i mi njima. Poslije poludjelog dana smo uranjali u smiraj lazurne noći. Padale su zvijezde, bila sam hvatačica želja, bio si iluzionist žudnji. Uz naklon razigranog pajaca izgovarao riječi iz rodovnika bogova, pleo nevidljivu, ali postojeću mrežu privida i zbilje. Prohujala su stoljeća, kao na modnoj pisti godišnja doba presvlače odore prirodi, ruže mirišu uvijek istim mirisom, leptiri žive samo jedan dan, a voštanica izgara u plamenu.... u izmišljaju želje namećem tebi i sebi neopozivu budućnost. Dijana Jelčić

četvrtak, 02.12.2021.

Poklopilo se... Eoni se njišu u koljevci vremena, na obzoru vječnost sanja privide, budi nas poezijom oceana sna. Na pijesku razasute suze umiruće školjke... 02. prosinca 2018. · poklopila su se događanja, uzburkala sjećanja, oživjele uspomene... zapalila sam prvu adventnu svijeću, gledala nedeljom u 2... uživala i prisjetila se ovog davnog dijaloga... jednog od naših prvih... 02. prosinca 1986. Bili smo u Zagrebu u Lapidariju. Jutro poezije, Ružica Orešković, ti, ja i mladi pjesnici. Upoznavali smo se čitajući pjesme iz tvoje i moje bilježnice. Ispričat ću ti jednu davnu priču U tom će mi pomoći moja muza Kolko se može kad se nekog voli I čudna kako je poezija suza… recitirao si gledajući me u oči… Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim Ti neznaš s kojeg prozora pozdravaljam u noći Tvoju zvijezdu Tvoj put k meni… izgovorih stih drhtavim glasom. Stavio si ruke na moja ramena. Na stolu je gorjela svijeća. Zrak je bio pun mirisa i zvuka. U igri sa tišinom osjetih titraje bezimenog osjećaja. Uranjali su u dubinu i ispisivali tvoje ime u klijetkama srca. Tvoj dlan je nježio kožu. Osjetih preslikavanje linija tvoje sudbine u moje vrijeme. Znala sam da sutra odlazim u tebi nepoznate daljine. Znao si da se sutra vraćaš u dolinu zelene rijeke. Znali smo da ne znamo ništa jedno o drugom. Osjećali smo početak ljepote i to je bilo dovoljno za iskru ljubavi. I dogodila se. Zaiskrila je na žrtveniku našeg vremena. Vidjeh svoje lice u tvojim očima. Bila je to preslika neke drugačije mene. Mirisi postadoše nježniji, zvukovi tankoćutniji, a svjetlost se prelamala u rapsodiju novih boja, samo naših boja. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše… šapnuo si moj stih Na putu tvome iz kraja tužnog Sreo si djevojku kose plave zvala se Mir, pogleda čudnog umornog poput vlati trave. Ko davna bajka, krotka ko nebo položi glavu na tvoje grudi usne joj tada postadoše ruže a meke ruke, vjetar ludi… stilizirah tvoju pjesmu… Probdijeli smo noć. Dogodila se ljubav, dogodio se život... Dijana Jelčić- Starčević

srijeda, 01.12.2021.

O snovima... Pišem himnu snovolovki koja hvata utvare i demone i ne propušta ih kroz svilenkastu mrežu podsvjesti. San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih faza. Ta tajanstvena faza mira i nemira titra laticama ruža, miriše jasminom, romori poezijom oceana. Uči me ritmu malih koraka. San je magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga. U istančanosti psihomašnerije se zrcali život sanjača koji nesvjesnim mozganjem živi etičnost svoga života. U snu se odvajaju duša i tijelo, kažu neki. Drugi tvrde da je san tek kratka smrt iz koje se novi rađamo. Treći pokušavaju iz odsanjanog izvući crte karaktera sanjača i onda ga opisati svojim jezikom. Četvrti…peti..šesti…što je uistinu san? San je razgolićena tajna lica istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja. Imam li i odgovore? Još uvijek ih nemam, ali hvatam djeliće snova u mrežu svijesti upravo u onom trenutku pred buđenje, kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte. Možda je san ipak tek najbolja definicija tlapnje? Upitah se jednom i tražeći odgovor osjetih kako je jedna jedina misao, slobodna kao Morfej, odlepršala u noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, izgovorih zavjetni dar bogu lijepi snova, ditiramb dobrom bogu koji bdije nad lijepim snovima, osjetih radost i pustih odlutalu misao da dotakne suzu duše vremena. I bilo ja kao nekada, kao u vremenu poezije ruža. Ogrnuta tkanicm sna prolutah postajama dosanjanog.... Dijana Jelčić