In memoriam... Vlado Gotovac
Čovjek to je prošlost koja izrasta iz sebe samoga i postaje povijest u kojoj mogu sresti samo čovjeka. Sanjam snom sanjara.
Misao Vlade Gotovca je satkana od ljubavi i poezije. Za njega je pjesništvo dio vječnosti u čovjeku.
ja penjač vješti
na savršenom vrhu tornja
što jedini ne ponavlja
nikakvu učinjenu igru
postavio sam kamen
s izmišljenim imenom
u sigurnom položaju…
Ljubav je bila njegova zvijezda vodilja. Zrcalila se u svemu što je govorio i što je pisao. Živio je opasno tvrdeći da je najveća izdaja, izdaja sebe samoga.
To je potvrđivao u svjedočanstvima svog postojanja. Zavirivao je u već napisano šireći svoj misaono- osjećajni horizont. Žurio je u svim pravcima, što dalje u prošlost i što iscrpnije u budućnost. Ljubav rođena da sjedini čovjeka i sudbinu mu je postala prepreka. Posvuda je bilo onih koji su budućnost osjećali kao svoju povlasticu, a prošlost kao svoju neograničenu ispričnicu i tuđi grijeh.
Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi tijek budućnosti, ali oni kojima se obraćao ga nisu prepoznavali. U zanosu, spreman na žrtve i samozataju postajao je vitez dobre volje. Nebo i zemlja su mu bili domovina. Kao bezbrižni sanjar je sudjelovao u širenju univerzuma, tugovao je za zvjezdama koje su umirući nebo prepustile mračnom bespuću.
Ljubav i moć u sukobu jedne jedine i u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Hrvatsko proljeće, bojišnica na kojoj mu je najveći protivnik bilo prostaštvo, izraženo u preziru prema vječnosti i odbijanje čovjekove uloge u Apsolutnom. Najopasniji protivnik mu je bila “prozvana” jednakost za sve, zamka kojom se na zemlji ukida vječnost i beskonačnost i pobija čudo pojedinca koji tu vječnost nosi u sebi.
Pokušavao je novim idejama razbiti tamu i ljubavlju osvijetliti davni san. Zbog toga ga uhvatiše i odvedoše pred sud. U njegovoj optužnici je jedna prošlost optuživala drugu.
Za Vladu Gotovca je svaki osjećaj vrijedan opasnosti, on je skica za život u kojem on živi poeziju. On ne opovrgava svoju opijenost poezijom, jer kada u njegovim riječima podrhtavaju zvijezde on osjeća metafizičnost bitka poezije:
…Kao što golemo sunce tiho i ravnodušno prolazi
Sa svojim vatrama sa svojim eksplozijama
l stvara život
Kao što mjesec svoju hladnoću u tišinu pretvara
l stvara tajnu
Kao što oblaci jednaku igru nad pustim predjelom igraju
Tako nastaje pjesma…
Njegove ideje su nazvali opijumom za mase, a on je štitio čovjeka u ime vječnosti, tvrdeći da je čovjek, njen jedini sudionik i suradnik.
Porota ga optužuje činjenicama proizašlim iz tadašnjeg manifesta slobodi. Stojeći, uzdignute glave i srca puna ljubavi, on sanjar, on heretik trenutka se branio Sokratski i izgovorio rečenicu koju svi pamtimo:
“Tako radostan i tako raznolik svijet — to je moj san. Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem. Bez toga sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.”
Godine tamnovanja je provodio vjerujući u ostvarenje svoga sna. Snaga njegovog uma i ljubav je sazrijevala u njegovoj poeziji. Osam ukradenih godina se slilo u trenutak njegove pobjede.
Uzdignute glave je ponovo pokušao u čovjeku probuditi Ljubav, pozivajući ga da živi poetiku božjeg sna.
Nije uspio.
Vlado Gotovac nas je napustio 7. 12. 2000. U naslijeđe nam je ostavio svoje ideje. Slijedimo ih.
|
