U izmišljaju želje...
J. Borges piše u „Vrt razgranatih staza”
”Predviđam da će se čovjek ubuduće miriti sa sve okrutnijim pothvatima, uskoro će postojati samo ratnici i gubitnici. Evo im savjeta:
Izvršitelj okrutnog pothvata mora zamisliti da ga je već ostvario, mora sebi nametnuti budućnost koja će biti neopoziva poput prošlosti.”
Iznad bezdana samoće bizarni zaplet nedosanjanog sna. U ponoru sjećanja kovitlac zatomljanih osjećaja. Privid ludovanja nasmiješenih clownova. Bila sam izgubljena u razvalini samotne istine.
Andrea Mantegena je oslikao ples muza pred Apolonovim hramom... ples darovateljica nadahnuća...
Promatram sliku, a svijest zaustavljena u okovima bitnosti se pokušava izboriti za pravednost osjećajnosti... poziva misao u hazardersku igru sa osjećanjima... događa se rat svjetova... nečujni mislioc i uzdhtala misao na bojišnici protiv memorije srca... dva bitka u sukobu za moć... dijalog uma i srca...
U Dalievoj slici se ogleda upravo to... naša stvarnost u svemiru... trag našeg postojanja u vječnosti... otisci našeg trajanja tamo dok mi ovdje tragamo za istinom... poezijom se izriče ono neizgovorivo i nedokazivo...
Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
Glas je došao kasnije...
Dođi u san, budi sjaj sunca, budi sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san i budi rastvoreno jedro, odnesi me u plave daljine.
Daruj mi je školjku, ključ snovitih dubina.
Krenuli smo stazama novonastajućih mogućnosti...
Mahnitali smo, hvatali kapi kiše i darivali slučajnim prolaznicima. Smiješili su nam se, smiješili smo se i mi njima. Poslije poludjelog dana smo uranjali u smiraj lazurne noći. Padale su zvijezde, bila sam hvatačica želja, bio si iluzionist žudnji. Uz naklon razigranog pajaca izgovarao riječi iz rodovnika bogova, pleo nevidljivu, ali postojeću mrežu privida i zbilje.
Prohujala su stoljeća, kao na modnoj pisti
godišnja doba presvlače odore prirodi,
ruže mirišu uvijek istim mirisom,
leptiri žive samo jedan dan,
a voštanica izgara
u plamenu....
u izmišljaju želje namećem tebi i sebi
neopozivu budućnost.
Dijana Jelčić
|
