Gabriel García Márquez
Jutros su među suzama boginje svitanja
sjajile razasute latice ljubičaste ruže,
i zaboravih zaustaviti snove.
Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće kristala u mozaiku duše.
Volim ljubičasto svitanje u tvom oku.
Pitaš me
u ime čega?
u ime prošlosti?
u ime obećanja?
Osjećam te kao lijek protiv bolesti,
kao sjedinjenje uzbuđenja
i tišine
Ova pjesma je nedovršen brevijar
pisan znojem srca i suzama,
bez mjesta u bibliotekama.
Volim ljubičasti suton u tvom oku,
i nedozvoljavam paučici nutrine
da isplete mreže oko snova.
Ti si san iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.
Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju noći,
Venera izranja iz pjene tvog pogleda,
titrajma poziva na ponoćni tango
i ucrtava put ka svitanju. .
Šapućem suncu koje ubija svitanje
kličem danu koji se budi
glas se kao jeka
širi beskrajem,
i
vraća se kada na nebu
opet zasja večernjica i
prospe ljubičasti suton,
nad san o ljubavi
Dijana Jelčić ... prastara, nezgrapna, ali moja...
Post je objavljen 14.12.2021. u 10:10 sati.