Ljubičasto, volim ljubičasto...
"Nije istina da ljudi kada ostare prestanu slijediti svoje snove, već ostare kada prestanu slijediti svoje snove."
Gabriel García Márquez
Jutros su među suzama boginje svitanja
sjajile razasute latice ljubičaste ruže,
i zaboravih zaustaviti snove.
Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće kristala u mozaiku duše.
Volim ljubičasto svitanje u tvom oku.
Pitaš me
u ime čega?
u ime prošlosti?
u ime obećanja?
Osjećam te kao lijek protiv bolesti,
kao sjedinjenje uzbuđenja
i tišine
Ova pjesma je nedovršen brevijar
pisan znojem srca i suzama,
bez mjesta u bibliotekama.
Volim ljubičasti suton u tvom oku,
i nedozvoljavam paučici nutrine
da isplete mreže oko snova.
Ti si san iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.
Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju noći,
Venera izranja iz pjene tvog pogleda,
titrajma poziva na ponoćni tango
i ucrtava put ka svitanju. .
Šapućem suncu koje ubija svitanje
kličem danu koji se budi
glas se kao jeka
širi beskrajem,
i
vraća se kada na nebu
opet zasja večernjica i
prospe ljubičasti suton,
nad san o ljubavi
Dijana Jelčić ... prastara, nezgrapna, ali moja...
|
