Marketing
Kao žig prohujalog vremena…
Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.
zahvalna sam mu… šapnuo mi je… pisanje pjesama je na početku talenat, a onda postaje pokora… ili zvuk čarobne frule koja budi nadahnuće…
Čarobna frula
Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
o uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.
Jure Kaštelan
Imala sam sreću. On je o tim zvucima pisao u osvrtu na moju zbirku pjesama.
"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja.
Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.
Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.
Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što u nama raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše..."
dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Zavolila sam dan u kojem se budim, dozvolila srcu da diše, zagrlila viziju mladosti, izmišljaj rođen u sjećanjima. Pod cvjetovima bijelog gloga smo čitali Prousta. Činilo nam se da razumijemo pročitano. Nismo razumjeli. Bilo je to posrnuće zajedničkog vremena...
Svaki put kada procvijeta bijeli glog sjetim se našeg potonuća u suze rastanka. Rekli smo „ne“ i otišli svatko u svoj nespokoj, u jedno veliko ništa.
Bolovali smo odvojeni istinom koju tek danas razumijem. Razgolićena tajna ljubavi se ukazala na horizontu svjesti… kao pokretna slika titra u mislima i pretaće se u osjećaj. Naše vrijeme uokvireno u uspomenu blijedi kao aquarel iscrtan nepostojećim bojama. Ispirale su ga sudbinske kiše i suze i krv prolivena na trnovitim putevima zaborava.
Uspijela sam zadržati sjećanja iz kojih izranjaju skice nedovršenih iluzija… godine odrastanja i ispit zrelosti… inicijacija u svijet odraslih… nedosanjani snovi, nenapisane pjesme.
Okuse sam zaboravila, nismo imali vremena za ispijanje čaja i kušanje Madelaina. Kule koje smo gradili u pijesku su davno razrušene, na plaži je ostao zagrljaj pjeska i pjene, zagrljaj iz kojeg se nije rodio biser.
Školjka je prerano otvorena, raspuknula se u dvije polutke između kojih je rasla razdaljina.
Ja svoju nosim zaleđenu u podsvjesti… nosiš li ti svoju?...
i to je pitanje na koje ne želim saznati odgovor… nije važan… ne bi promijenio ništa… zar ne?
Raspuknuta bisernica je zauvijek mrtva… beživotna… kao fosil uklesana u sjećanja… ne kao čuvarica, nego kao žig na vratima prohujalog vremena…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 18.12.2021. u 17:57 sati.