Igra...
Uspomene na djetinjstvo... jutro u kojem je srce titralo srećom dok sam slušala vječno živuću legendu o svetom Nikoli, njegovoj velikodušnosti i njegovom noćnom darivanju... stavljala sam čizmicu u prozor i svitanjima se radovala darovima... višše ne stavljam čizmicu u prozor, ai dijete u meni sjoš uvije raduje zlaćanoj grančici i daru koji me dočeka u svitanju...
Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici.
Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao.
Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca
U metamorfozama uma ozrcaljeni piktogrami i ideogrami, prastari govor bez jezičnih barikada.
Uspomena na magistra Ludu, na postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama.
Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se.
Riječ koju osjećamo može "nemoć" preobraziti u "moć", nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U bezglasju istina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam mnogodimenzionalnost jedne jedine riječi. Živim sinesteziju osjetila i pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto.
Vidjeh srcem odapet let ptice, u vjetru vremena istinu, u trenutku vječnost... u svjesti slijed fotografija...
Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara, u tajni omjera okusa i mirisa,
u dozrijevanju pod nutarnjim suncem.
Prastaro pismo, simboli uma, novonastajući piktogrami, ideogrami vremena i govor slika...
moćno znakovlje na putu pamćenja.
Igram se riječima, slikama... i uspomenama...
Dijana Jelčić
|
