O snovima...
Pišem himnu snovolovki koja hvata utvare i demone i ne propušta ih kroz svilenkastu mrežu podsvjesti.
San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih faza. Ta tajanstvena faza mira i nemira titra laticama ruža, miriše jasminom, romori poezijom oceana. Uči me ritmu malih koraka. San je magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga.
U istančanosti psihomašnerije se zrcali život sanjača koji nesvjesnim mozganjem živi etičnost svoga života.
U snu se odvajaju duša i tijelo, kažu neki. Drugi tvrde da je san tek kratka smrt iz koje se novi rađamo. Treći pokušavaju iz odsanjanog izvući crte karaktera sanjača i onda ga opisati svojim jezikom.
Četvrti…peti..šesti…što je uistinu san?
San je razgolićena tajna lica istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja.
Imam li i odgovore? Još uvijek ih nemam, ali hvatam djeliće snova u mrežu svijesti upravo u onom trenutku pred buđenje, kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte.
Možda je san ipak tek najbolja definicija tlapnje?
Upitah se jednom i tražeći odgovor osjetih kako je jedna jedina misao, slobodna kao Morfej, odlepršala u noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, izgovorih zavjetni dar bogu lijepi snova, ditiramb dobrom bogu koji bdije nad lijepim snovima, osjetih radost i pustih odlutalu misao da dotakne suzu duše vremena.
I bilo ja kao nekada, kao u vremenu poezije ruža. Ogrnuta tkanicm sna prolutah postajama dosanjanog....
Dijana Jelčić
|
