dinajina sjećanja

ponedjeljak, 24.01.2022.

Čudo sunca...





Privid ljepote izranja iz vjerovanja. Čuda se događaju, pitanja su nepotrebna. Odgovora nema. Promatram nebo, prelamanje jutra u podne. Iluzija uskrsla iz priče. Celestinsko ukazanje izronjeno iz podsvjesti, oslikano na obzoru vida.





Zgusnuće svjetla, veliki prasak neba,
svetost i njena moć.

Ljepota onkraj sunca,
modrina zenita pretočena
u zlaćano nebo.

Čarolija bezuvjetne ljubavi,
rođena iz bljeska vremena
rađa bistrinu prostora.

Pjenušava bit ljubi pijesak i rađa bisere,
povijest rodoslovlja,
prožimajući, nezemaljski sjaj.

U glasu vjetra glas majke nad majkama,
ponavljajuće čudo podnevne vizije,
silueta sjajnija od sunca,
na usnama more,
kapljice od riječi,
govor tišine.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.01.2022.

Neopisivost trenutka...




Toliko je stvrari bilo u životu koji smo se bojali, a nije trebalo. Trebalo je živjeti.

Ivo Andrić






Zaustavih misao u točki prividnog mira. Ruža na dlanu vremena i misao koja ohrabuje. Dozvolih lijepoj viziji da obuzme sva osjetila. Doživjeh preobražaj svijesti, metamorfozu osjećaja. Izranjala su kao prividi nepostojeći ni u snovima niti u zbilji. Lebdim u međuprostoru između dva svijeta… snova i jave. Začudnost transcendentnosti me omamljuje. Volim tu igru neiskustvenosti i želja.

Ćutim neopisivost trenutka. Punina prostora se ogleda u viziji daleke galaksije, u vremenitosti trinaestog eona koji lebdi nad ponorom vječnosti.
Vidim vrtlog svjetlosti, bljesak inače nepostojećeg na svilenoj stazi svjesnosti. Vjerovanje me odnosi na početak priče. Vjesnici neba žive u maštarijama, oživljavaju u metaforama kojima opisujem sreću. U bojanki žudnji vidim nepostojeće boje. Sunčana zraka se igra s osjetilom. Iza spuštenih trepavica, u odaji vizualne spoznaje, u kaleidoskopu svijesti se bjelina prelama u neizračunjive duljine.





Titra poetska poruka... voli najžešćom nježnošću, kao da živiš jedini put i nikad više.

Na zaslonu budnosti izranja slika našeg naglog ljeta, preslika početka našeg vremena. Osjećam protok trenutaka, nezaustavljivost misli i nepostojanost točke prividnog mira. Zidna ura me otkucajima klatna vraća u stvarnost. Nemilosrdnost uma me prizemljuje u ovo ovdje i ovo sada. Otvaram prozor. Udišem svježinu svitanja. Žamor objavljuje novi početak.

Dijana Jelčić
- 10:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 22.01.2022.

Uzlet ka početku...







Kao lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja.
Uspomene se bude, vraćam se u kolijevku srca,
u načelo vremena, u zgusnuće do ćelije.

Osjećam autopoiezu, samoostvarivanje,
proces pretvorbe u svjesno biće.

Rastem, plešem tango eona,
ritmom krotim kaos, klizim kroz tisućljeća,
uzlijećem ka početku.





Rađam se, anđeo čuvar
me dahom istine uvodi u dolinu suza,
budi usnulo sunce, odvaja noć i dan,
iskri svitanje.

Ljubav pruža meke dlanove, grli me
i cjelovom ushićenja
slavi moj ulazak
u život.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 21.01.2022.

Mecin rodjendan i dan zagrljaja...





Mecin rodjendan i dan zagrljaja... sjetih se onog propuštenog na sajmu knjiga... a trebala sam ga jer...
topla bliskost nježnih ljudskih ruku uvijek je moćna podrška.
''U zagrljajima su skrivena sva najljepša šaputanja srca.'' - Antonio Cuomo
zato draga Meco neka ovo štivo bude moj virtualni zagrljaj tebi slavljenici...






Drhtaj utrobe svemira, jecaj kaosa, vrisak vremena,
nastajanje Elizeja, dodir božjih prstiju i porod Adama.
Za zagrljaj je potrebno dvoje, utjelovljeno rebro ostvaruje san.

Izdaja, istočni grijeh, Anđeo s mačem
i progonstvo do rođenja bogočovjeka,
do ujelovljenja ljubavi.

Ljubav u očima, u pogledu koji razumije, u srcu koje tumači,
u ruci koja grli, zavežljaj sna. nestajem u snu,
osjećam načelo iskona, zagrljaj svjetlosti i tmine.
sunce u svitanju, Venera u sunoćju.
Na obali rijeke vremena nerazrušiv grad,
bijele ptice uzdigoše zvučni zid.

Iza tišine tutnji svakodnevica.
u tjesnacu zbilje zvuk cjelova,
nadilazi sluh, isprepliće se,
nestaje u žudnji.

To ljubav pjeva
blistavu odu zagrljaju.






Svaki dan bi trebao biti oda zagrljaju...nažalost danas ih nema...
pa neka budu virtualni... neka bude i sjećanje na Mendu koji nas je davnih dana
veselio svojim dosjetkama kao što ti činiš sada u blogosferi...

sretno ti bilo sve dolzeće draga Meco...

Dijana Jelčić


- 09:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.01.2022.

Jednostavno...






Uz tebe dosežem svijet mjesečeva sjaja,
dodirujem prah umirućih zvijezda,
uspinjem stazama njihova rađanja.
uzdižem u koljevku početka,
zibku uskovitlane ljepote.

Svjetlost se gasi u neostvarenim snovima,
u prividima utopija koje to nisu,
u srcu koje zaboravlja disati,
u zanosima sanjarija.





U poeziji vremena promatram krunisanje bogova,
magiju čarobnjaka u krilu tisućljetne vizije,
čaroliju stvarnosti pretočenu u istinu,
u sreću dosanjanu na žrtveniku noći,
u ljubav utjelovljenu pitagorejskom pentadom,
zagrljajem ženske diade i muške triade,
Afroditinim brojem, istoznačjem
svitanja, zenita, sutona, ponoćnog sunca
i jakovljeve školjke.





U tvom zagrljaju se njišem na ljuljačci sunca i osluškujem
zvuk poljubaca.zvijezda i ptica..
Uz tebe koračam sunčanom stranom svijeta
i osjećam život je tu,
u beskrajnom vrtloženju,
u srži trenutka,
u zrcaljenju tebe u tebi i mene u meni, u spoznaji
to smo jednostavno mi. .

Dijana Jelčić... prolutah arhivom fotografija i štiva... buket godina se širi...




- 08:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 19.01.2022.

Ljubav kao testament..





LJUBAV KAO TESTAMENT

Jednom kad odluke budu imale smisla
Jednom kad srce još živo svlada svoj kraj
Jednom kad testament bude samo ljubav
jednom kad vrijeme bude poticaj za sreću
Jednom kad nadu pretekne život
Jednom kad ne bude više ljudi kao ja
Moje pjesme ništa neće značiti kao ni moja smrt
jednom kad bude veselje što postoji vječnost
Mene neće zaboraviti i sve će imati smisla
I ja to želim

Vlado Gotovac (1930-2000)






Stavila sam srce na proplanak,
tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.
Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti,izrasti iznad horizonta prolaznosti.

Tamo gore je sunce, tamo gore je beskraj i san.

Začuh titraje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!

Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena, u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblaći, a ljubav bdije među zvjezdama
do noći, kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom poteće naga želja pripadanja.

Dijana Jelčić



- 10:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 18.01.2022.

Nebo je plakalo kada sam odlazila...






Sjećam se i nebo je plakalo kada sam odlazila… morala sam otići…
imaginacija oluje ruža je kovitlala osjećanja…
uragan nutrine je bio jači od prividne bonace na pućini želja…
poželjeh promejniti stvarnost… jesam li uspjela?...





Na obodu jutra odgonetnuh tajnu
odsutnosti iz trajanja,
uzroke isplakanih suza,
metafore zavaravanja.





Na obzoru odraz Dürrerove slike
ucrtan krug,savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar i ljestve ka vječnosti.

Sunce je došlo kasnije.

Vidljivost prekorači granicu,
svjetlost zaobli prostor,
vidjeh iluminaciju istine,
Sunce u tvojim očima,
oćutih postojanost ljepote u
promjenjivosti vremena.

Bio je to trenutak izvan vremena...


Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.01.2022.

Poezija kiše…







Golubije krilo zagrlilo jutro,
nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.

Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.

Zahvalna vremenu koje mi daruje tren,
čudesnu boju nebojom zvanu,
cvijet nik‘o iz uspomene.







Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje u oknima vode.
Sličan amfori punoj suza
uranja u svijest i srce.

Ispričat cu ti jednu davnu priču
u tom ce mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.


Tvoj glas plijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.
- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.01.2022.

Suzvučje čovjeka i svemira…






U Posejdonovom carstvu, u dubini mora igra demonske djece,
ključa povijest Mediterana.
U amfori miris vječnosti i krhotine drevnih nadanja.
U potopljenoj galiji jecaj galiota, nadao se slobodi na obali smiraja.
Epitaf sužanjstvu utkan u valove,
kao madrigal donešen vjetrom u krošnje starih pinija.
U romoru kapi utjeha mora, u zvuku orgulja
vilinski smijeh.
U šapatu boga tišine, blagost neumitne smrti.
Život je ljubav, jutra kristalnosjajna,
podneva zlatna i večeri bistrih voda.
Od spokoja trajanja u nagnuću sunca
umire ljetni dan.







Padom iz vječnosti svjetlost postade
ljubav i stvori svijet i nas.
Sveprisutnost zgusnuta u zrnu pjeska,
u kapi rose, u iskri vatre, u titraju zraka.
Vrtlože se oblici prirode,
fizike, filozofije, poezije, glazbe.
Iza nas prošlo, u nama postojeće, ispred nastajuće.

U sjećanju, u sadašnjem, u mogućem,
igra materije i misli.
U suzvučju čovjeka i svemira
ljubav.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.
- 11:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 15.01.2022.

Radost širine…







Nad otokom tanak pojas oblaka.
U radosti širine gorućim se sjajem,
nazire kugla, savršenstvo
božanske geometrije.

Nebo se igra.
Objavljuje dolazak budne snovitosti.

More pjeva odu jutrenju,
tišina titra u krošnji
bora.

Od ljepote svitanja zanijemili cvrčci.

Dan se pređom umilnih zraka
slijeva u svjest.

U sjećanju ustreptale vode
mirnoća pučine.

Dijana Jelčić ... zbirka... „Nestvarno stvarni“...Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.




fotografije... Jasna Marcelić
- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 14.01.2022.

Ti ne znaš...




Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu, tvoj put k meni,
ti nikada nisi shvatio
da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.

Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.
Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.
Željela sam tvom imenu darovati budućnost. Na purpurnoj livadi mrtvih snova dozvolih
tvom očinstvu da odsanja san bez mene.





Tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom.
Osluškujem tihi romor svitanja,
dok tiho i elegantno kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru ruže,
zima je prošla,
nisam ubila hladnoću..



Kada sam plakala vjerovao si da su to kristali snova,
kada sam šutjela vjerovao si da je sve rečeno
i nisi mogao osjetiti da u meni tuga spava
jer kada sam poljubcem sakrivala lice
ti nisi mogao znati
da se valovi sreće na hridi tvoga srca
prelamaju u suze.

Godinama si govorio jezikom drugih,
gledao tuđim očima,
volio zatvorenim srcem,
grlio rukama kupljenim na sajmu poniženja,
a ja sam molila pomolivanje,
tražila oproštaj u sumraku tvog pogleda,
preživjela bićevanja ponosa
i danas siđoh sa stupa srama
išarana tragovima tvoje ljubavi
ali mirna...

Kolaž sihova iz zbirke „Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Stračević, Zagreb, 1987.
- 11:21 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.01.2022.

Na početku sna...





Na početku sna je sve bilo drugačije. govoili su nam... budite uvijek djeca veselja i sreće, jer kad odrastete brige će biti veče...
Billa sam dijete puno čudjenja i znatiželje. Kao Alice, uranjah u svijet iza zrcala, susretah zanovijet i začuđena se pitah... zar biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno i sve su biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, uistinu govorile, čula sam njihove glasove.
U svijetu iza zrcala nesvjesno razgovarah sa prirodom, prozivah ptice, životinje, lutke i uistinu dobijah odgovore.

Napustivši djetinjstvo i svijet igre prestadoh voditi takve nutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za sluh, mi tada slušamo kako trava raste, kako titra list na vjetru, kako pupaju ruže, kako romori glas naših praotaca i čujemo tišinu.





Sjećanje na djetinjstvo i čudesan svijet u kojem sam tada živjela se mješaju s ovim snom koji sada budna sanjam.





Sanjam bajku o svijetu iza zrcala svijesti. Živim još ne napisanu utopiju o labirintu kristalnih ogleda i odaji tihih odjeka, carstvu divnih izmišljaja. Ponovo se osjećam kao Alica u zemlji čudesa i šapućem...
Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima,
kada na njoj procvalim cvijećem budem kitila kosu,
kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale samo ptice,
orgulje mora i pozdrav suncu,
kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose,
kada oproštaj grijeha bude nepotreban,
kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, riječ izgovorena lakoćom djeteta,
tek onda ću znati da sam razotkrila tajanom ovijeno bezgraničje svijesti,
skrivenu stvarnost, izmišljaje paralelnih svjetova,
utjelovljenu iluziju imaginarnog vremena trajanja,
nestajanja i ponovnog rađanja na početku sna.

do tada nosimo sv naša proljeća u sebi i živimo život...

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 12.01.2022.

Je li život san?...





Pandemija tutnji nad epohom... pitam se... Je li život zatvorio krug?…
Nagomilavanje grešaka je nemoguće ispraviti,
dogodile su se.
Je li život san?... tek iluzija budnog uma?... vertigo svjesnosti ili snovitost srca?
Čemu toliko pitanja?






Odgovori se kriju u letu nutarnjih leptira, titraji neurona povezuju krugove,
ispisuju misli u brevijare pamćenja, oslikavaju osjećanja.
San je kratka smrt, budnost podsvjesti,
neobznanjeno traganje tminom nedosanjanog, neodživljenog,
susret sa strancem, bijeg od arhetipova, ubitačna tišina nekih davnih tugovanja,
noć bez ponoći… dan bez nadanja...

a život se rađa jutrima, dodirima, mirisima, bojama, zvukovima,
okusima oplemenjuje smisao…
Svijet se događa ritmom srca, pokretima dišnice i govorom tijela,
tolerancijom, solidarnoću, kompromisom.

Snovi se ostvaruju. u mnogokružju !

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 11.01.2022.

San o snu u snu...





O životu mogu pisati vraćajući se u prošlost. Misao mi omogućava putovanje kroz vrijeme,
povratak do granice pamćenja, do onih nevezanih događanja u kojima sam bila tek igračka vjetra,
razigrano djete u kolopletu bajki.
Stvarno odživljeni trenuci se isprepliću sa simfonijom snova.
Je li moguće kreirati prošlost, odjevati je novim senzoričkim slikama, ucrtavati nove karte u sivoj tvari?
Pokušavam iz davno napisanog izvuči riječi kojima sam oslikavala pojavnosti uma,
onih iz osjećanja izmaštanih krajolika duše.
Susrećem se sa spletom metafora koje danas imaju drugačije konotacije.

Ipak...Čovjek bez iluzija je stranac sebi samom. Camusova misao me vraća u svijet privida.





Mi smo čvorovi u makrameu svemira. Sjećam se puteva na kojjima su ostali tragovi naših koraka.
Uspinjali smo se ka suncu, spuštali u dolinu suza, zaustavljali na rondoima sudbine.
Pitali se hoćemo li stići do željene oaze sna u snu o snu.

Volim ovaj san.
Koji san?
San o snu u snu.
Kaži.
Sanjala sam polje makova. Bila sam kukolj.
Bila si mak.
Da, tek onda kada osjetih tvoj dah kao lahor istine,
kao veo kojim si me skrivao od tragača za opiumom života.
Tek u onom svitanju kada su noć i dan postali istovremenost,
poželjeh se probuditi.
Ti još uvijek sanjaš.
Snovita beskrajnost meobgrlila krugom svih krugova i
daruje mi osmijeh neba u kojem slušam glasove sretnih ljudi.
Živiš u snu.
Da, u snu o snu.

Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.01.2022.

Riječi kao ptice...

.





Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

Danijel Dragojević






Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj… u bezglasje čulne čujnosti… u blaženstvo spoznaje…

Postoje li riječi u snovima?… kojim jezikom se sporazumjevamo u snoviđenjima?...

Pokušavam odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo… to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje… riječi izvan svakog frazema… izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja… u milostivosti te ljepote vidim tvoj lik… obrise tvoga tijela uramljene riječima dadaista… poetikom razumljive tankoćutnosti…

Ti dišeš riječima… gledaš riječima… grliš riječima… to su one riječi koje premošćuju bezdane ništavila… iskre trenucima… sjedinjuju prohujalo i dolazeće vrijeme…

Nepostoje zapisi… nema pisanih svjedočenja… nema signiranih pjesama… to je poezija ispisana usnama na koži i znojem srca… poetika nekatalogizirana u antologije lirike… neviđena i nepročitana tuđim osjećanjima…

To je tajanstvena qualia koju tek naslućujem osluškujući tvoje disanje… tajni ritam neopisivosti i neusporedivosti… zaklada očuvanja intime… nevidljivo čvorište snova i zbilje… to smo jednostavno ti i ja…

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.01.2022.

Prijateljici za rođendan...






Ambasadorici mira iz Švedske, pesnikinji i multimedijalnoj umetniici Slavici Božičević, na dar za rođendan...

Hladnoća je ledila dah, a onda se Vremenu u prkos dogodilo sunce. Dočekala nas je Slava i nasmiješeni prijatelji. U njihovom očima kristalna čistoća smislenog života. Sjedili smo u krugu tankoćutne prisnosti, nezaboravni trenuci u kojima se ništa ne čini, a čini sve…
Promocija zbirke, slijed Slavinih uspomena, svaki stih, svaka sintaksa u sebi krije dušu njenog vremena. Osjetih začudnu povezanost prošlosti utkanu u romor glasova..
Zrak je bio pun titraja srca i divljenja Slavinom umijeću izričaja. Glasovi su napisano slijevali u stvarnosti. Bila je to iluzija neopisive ljepote, privid iznjedren iz Slavine ispovjedi o njenom nastajanu, kao galija prepuna blaga usidrena u vali snovitih izričaja, slika oslikana izmišljajem koji se pretakao u zbilju. Pričinjalo mi se kao da je vrijeme stalo. Tonovi pijana i glas sopranistice su doživljaj uramili u punoću doživljaja. U uzavreloj blagosti zimske večeri i susretu srodnih duša ispreplitale su se misli i osjećaji u idilićnu sliku poezije, idilićnu sliku Vremenu u prkos.
Ovo je tek pokušaj pretakanja doživljaja u izričaj. Neopisivi su osmijesi, neizreciva su osjećanja prisnosti koja nas je opijala. Vratili smo se kući bogatiji jednom lijepom uspomenom.

Slava i mi... susret srodnih duša...







Sluhom uranjam u bitak vremena,
opijaju me osjećaji.
Sjećam se, ti i moj On
u poetskom dijalogu.

Kradljivac sam neprocjenjive datosti,
otkidam djeliće misli, slažem mozaik
vaši dijaloga.

Misao o savršenstvu, nadahnuće uronjeno
u emocionalno pamćenje

Čovjek je mjera svim stvarima.

Znam, ti mila
nisi imala dovoljno vremena... tvoj On
je otiašao prerano.

Dijana Jelčić
- 11:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 08.01.2022.

Biblija u kamenu...






Bili smo u Chartresu, u katedrali, u bibliji u kamenu.
Kroz prozor na vrhu se probijalo sunce i
obasjavalo u kamenu iscrtani labirint.
Zakoračih putem pokore. Osjetih brže odkucaje srca.
Srce je pehar u kojem ključa krv., šapnuh
Srce je fontana nutarnjeg svjetla, dodao si
Ljudsko srce je tajanstveni sveti Gral, sjetih se priča o izgradnji ovog hrama.
Ovo mjesto je izvorište ljubavi, tu izrastaše mnoga svetišta,
tu su druidi pozdravljali zagrljaj sutona i zore...





Ova katedrala je kopija ljudskog srca... bila je to sinhronost misli.
Poslušaj zvuk orgulja...
Pogledah u pravcu melodije, ali za orguljama nije sjedio nitko...
Ovo svetište je glazbeni instrument.
Gdje započinje svijet, upitah.
Postoji li zbilja ili je sve ovo samo san?... odgovorio si pitanjem.

Sunce je, zaustavljeno u trenutku, stvaralo maglovitu sliku zbilje.
Vrtložila se divna iluzija oblikujući nove prostore i nas u njima.

Bio je to trenutak u kojem smo postali djelić biblije u kamenu.

Dijana Jelčić


- 07:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 07.01.2022.

Neka cijeli ovaj svijet...






Slike
u isti mah
bliske i daleke,
tajanstvene
kao titrajuća struna,
kao tkivo svemira,
kao svjetlost zvijezda
koja
odmakom u vremenu
našim očima
postaje vidljiva.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.








Dva kalendara jedna istina. Istovjetnost blagdana, ljubav ubrizgana u genetiku čovjeka, zagrljaj srodnih duša i pobratimsvo lica u kozmosu… neka cijeli ovaj svijet postane livada od sna...
Neka današnji dan bude radost, neka Božić vrata zlati, neka te svaka sreća prati. Anđeo sreće neka tebe, mene, nas vodi...

Nebo otvara dveri mladom danu slijevajući stazom sudbine znakovlje mira. Na oknu blješti suza dokotrljana sa lica vremena.
Neka danas bude dan ritma srca i poljubaca... mladi dan grli zoru pa iako zora umire u narućju dana uvijek se radja nova...zato dopustimo da se ljubav rodi svaki dan iznova, a Božić postaje srcu vidljiv u ljubavi među ljudima!





neka bude poistovječivanje ljepote s ljepotom.

Sretno svima koji danas slave rođenje ljubavi... Mir Božji, Hristos se rodi!

Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.01.2022.

Zlatno runo...







zlatno runo, u grčkoj mitologiji, runo ovna na kojem je Friks sa sestrom Helom letio u Kolhidu na Crnome moru, bježeći od maćehe Ine. Hela je pri letu pala u more (otuda, u pučkoj etimologiji, naziv Helespont: Helino more, za današnje Dardanele), a Friks je došao kolhidskomu kralju Etu; ovna je žrtvovao Zeusu, a njegovo zlatno runo predao kralju. Zbog toga su runa poslije ’ Argonauti krenuli u Kolhidu, jer je njihov vođa Jazon dobio zadatak da ga donese u Jolk u Tesaliji; uspio je uz pomoć kraljeve kćeri, čarobnice Medeje. Mit je nastao u svezi s putovanjima miletskih trgovaca po Crnome moru i susjednim područjima.
izvor... zlatno runo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža






Bio je to život uspavan na pepelu neke davne vatre. U krateru snova vulkan ugašen neizgovorenim tugama.
Osjetila je, predugo traje u kaosu neostvrenih želja, izgubljena u tamnom kutku zbilje. Pokušaval je utjeloviti legendu.

Dotaknula je napukli porcelan povjerenja, privid neke davne sreće. zagubio se zgrlja, jnašla se na pučini pod nebom okićenim zvjezdanim prahom ranjavajuće uspomene.
Uzburkao se ocean. Osmjehom i krhotinama sjećanja se razlila radost. Argom plovi oceanom sna, traga za runom krilatog ovna, hrli ka dalekom otoku na kojem ukradeno zlaćano runo duše čuva gutač životne vatre. .
Probija se kroz plutajuće stjene, ljubav osjeća kao bol, kao kameni zagrljaj iz kojeg bježi budeći u sebi strune dugo začahurene u srčanim komorama.

Ne spavaj na pepelu uspomena, ubi gutača vatre u sebi, začula je njegov glas. U plamičku buđenja osjeti uzavrelost osjetila. Ubila je gutača vatre i dotaknula zlatno runo… vratila u stvarnost... život se budio novim bojama... ruke im se spletoše u buket zagrljaja.

Dijans Jelčić
- 11:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 05.01.2022.

Obećanje svitanja...







Ostavština velikih pjesnika... njihove poetske drame... ritam začudne poezije Jure Kaštelana budi u meni uvijek nova nadahnuća...
sjećam se 1958, premijere u kazalištu Gavella... Pijesak i pjena... Jure Kaštelana. Igraju:
Djevojka: Mia Oremović
Arlekin: Fabijan Šovagović
Lutka: Vesna Starčević (moja mama)








"Sama, ostala si sama......" napuknuta, odbačena i napuštena igračka je oživjela ljepotom pokreta i glasom koji je ostao zabilježen u analima glumišta.
"Zar je ljubav pijesak i pjena?" upitah igrača svijetlom i tamom dok se igrao s lutkom od slame.
Tama i tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim, ona i on i lutka od slame nestadoše u pijesku i pjeni Kaštelanovog sna.
Svijet je velik, a srce maleno, prelazi planine, rijeke, mora i onda zaspe pod zvjezdama.
Srce se budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i nedosanjanog sna. On pod korijenjem mjesečine i neke davne žudnje.

Ćutim novo obličje na nebu budnosti.
Iza mrkih čempresa izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti, oslikava dolazeće svanuće.

Prijeti li nam zbilja rušenjem sna?
Ohrabruješ me Kaštelanovim riječima...
Na početku su bili djevojka i arlekin, dijalog nepoznatih.
Osjeti invokaciju mjeseca i sunca, svijet se događa u nutrini.
Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Osluhni govor neba, ptica i cvijeća, uroni u dubinu osjećanja,
u bistru suzu srca začut ćeš obećanje svanuća.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.





Ushićena obećanjem svitanja,
radujem se dolazećoj ljepoti.

Dijana Jelčić


- 12:22 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 04.01.2022.

Nježna je točnost pamćenja.




Prisjetimo se pjesme A.B. ŠIMIĆA
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
.






pogledajmo u zvijezde, u zvijezdanu prašinu...treperavu istinu našeg postojanja.
Venera izranja iz sutonske omaglice, nagovještava umiranje dana i porod noći punog mjeseca. Urušava se sunčana svjetlost u bespuću lazurnog privida.

Tajanstveni ritam svemira, taj nečujini žubor nebeskih visina svojim titrajima me uzdiže u snu. Levitiram, postajem zvuk zlaćane lire i promatram život očima vremena. Vidim koljevku poroda, korake stazama izrastanja, naš susret na rondou sudbine, naše sazijevanje u ovom sada.

Drhturila je bojažljiva mladica na vjetru trenutka. Mladost na dlanu vremena romorila smijehom, romorila snom, najavljivala povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka, koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Oni su svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.

Danas smo odrasli, sazreli u bitku, u iluziji svijeta. Tajac salvi objavljuje gozbu osjetila, pobjedu emocionalnog uma.
Bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.
Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.

Nježna je točnost pamćenja.

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.01.2022.

Duboko u meni...





Slušam tonove vjetra u vjetrenjačama osjećaja. Ta čudesna melodija me vraća u vrijeme onih putovanja koje sam s mukom preživjela u mladosti. Pjer, profesor književnosti, nas je uvodio u snove, koje smo školskim zvonom zaboravljali. Učio nas je da je ljubav sjedinjenje sna i jave, da su Dante i Beatriče personifikacija tog čudesnog osjećaja koji se ponekad krije u Kafkinom dvorcu koji sam pisac nije pronašao u sebi. Život je san napisao je Calderon de la Barca i ja nastavljam budna sanjati da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim Danteov izmišljaj Raja i da oživim u njemu.






Samo je jedan iz Hrvatske pustolov,
došao posjetiti Veroniku našu,
čija prastara glad ne gasne,
u mislima zbori, gledajući:
"Moj Gospode, Isuse Kriste,
pravi Bože, je li tvoja slika bila tada
kao što ju vidim sad?"

stih iz Danteovog Raja
…





Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja, osobdjamo se prvog grijeha, prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postaje trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo.
A možda sam ipak samo tamo neki stranac, možda samo poželjeh vidjeti Veronikin rubac, Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, a možda poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i predati se tajanstvenoj ljepoti koja se možda ipak krije negdje duboko u meni.

Dijana Jelčić
- 17:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.01.2022.

Vratimo blizinu i zagrljaj...





Ubi dušu gravitacije... nietzscheanskim imperativom naučih letjeti... barem u snovima...
Sanjam letenje, lebdim iznad sebe same, odvajam od stvarnosti.
Sjetih se misli Luciana De Crescenza




“Svi smo mi anđeli s jednim krilom. Možemo letjeti samo ako jedni druge zagrlimo.”

Ta misao poziva na let kroz vrijeme, budi sjećanje na poleglu travu i zagrljaje prijatelja.
U krošnji žalosne vrbe lepeza vjetra i silueta majke s djetetom.
U zvuku vjetra utjeha neba, u Lovrinim suzama ostvarenje želja.

Poželjeh, neka zora porodi ljubav, neka joj sunce pročešlja kosu.
U bljesku jutrenja oćutih poljubac i srcem odapet let golubice.
Zobala je zvijezde.
Bio je to neopoziv bjeg iz sužanjstva prohujalog, iz tisućljeća zgusnutih
u jecaj sadašnjeg vremena.

Ples sudbine, besciljna igra izvan zagrljaja,
tumaranje prostorom trajanja. ...

Dogodio se bljesak ćilibarskog sjaja, glas je stigao kasnije... svjetlost je uvijek brža... stigne iznenada i najavi oluju osjećanja... razumjela sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama svetog Lovre. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu.

Na horizontu svitanja Volto Santo... i jecaj tišine..
vratimo blizinu i zagrljaj dragima...

Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 01.01.2022.

Na dobro nam došla dolazeća godina...





Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Neruda.






Oćutih riječi kao imperativ sudbine, osjetih bezgraničje dobrote, nagost nutrine, milostivost sudbinske ruke,
sklad prostor- vremena, harmoniju misli i osjećanja,
tankoćutnost bliskosti.

U utrobi mjeseca bdije odsanjano,
u zrnu srca buket želja. .
Pred svitanje, na oknu naše sobe
govor cvijeća.
Anđeo harfom daruje
pregršt ljepote.

Natopljen zlatom srca i bojom vjenčanice se razlijeva prvi dan.

izgovorih, budi sretan!
izgovorio si, budi sretna!
Šapućemo vam dragi prijatelji...

Ne zboravite biti sretni!

Dijana Jelčić


- 10:20 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>