Nebo je plakalo kada sam odlazila...
Sjećam se i nebo je plakalo kada sam odlazila… morala sam otići…
imaginacija oluje ruža je kovitlala osjećanja…
uragan nutrine je bio jači od prividne bonace na pućini želja…
poželjeh promejniti stvarnost… jesam li uspjela?...
Na obodu jutra odgonetnuh tajnu
odsutnosti iz trajanja,
uzroke isplakanih suza,
metafore zavaravanja.
Na obzoru odraz Dürrerove slike
ucrtan krug,savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar i ljestve ka vječnosti.
Sunce je došlo kasnije.
Vidljivost prekorači granicu,
svjetlost zaobli prostor,
vidjeh iluminaciju istine,
Sunce u tvojim očima,
oćutih postojanost ljepote u
promjenjivosti vremena.
Bio je to trenutak izvan vremena...
Dijana Jelčić
|
