dinajina sjećanja

ponedjeljak, 28.02.2022.

O uspomenama...




Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča.
U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira… vidim sebe u odorama izrastanja…





U uspomenama tragovi iskona,
u fotkama djetinjstvo i osmjesi praotaca.
Pitam se.. kako izreći, kako opisati, kako označiti vrijednosti?

Tražim riječi.

Treba se vratiti u tišinu početka.

Osluškujem titraje klasja, šum valova,
tišinu močvare, jecaj vjetra, govor rijeke.
U krošnji vrbe šumi zakletva vjernosti
u bolu i sreći.

Vrijednosti su nevidljive,
kriju se u osjećajima,
u nemjerljivosti srčanih otkucaja,
u osmijesima, u očima.
Uzaludno je tragati za znacima.

Kada se srce, kao svijet od stakla,
rasprsne u tisuću boli, pamćenje
daruje bdijenje u sjećanjima.
Šapuće neprevodive riječi,
riječi valova, zova mora,
mirisa pinija i romora
poezije drevnih
oceana.

U kičastioj svjetiljci poezija rodoslovlja,
miris vremena u kristalnoj zdjeli,
vazi, čaši, pepeljari i slonu
iz Limogesa

Dijana Jelčić




- 17:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 26.02.2022.

Alegorija proljeća...




Gozba...ili slavlje ljubavi...Platon (427. – 347. g. pr.Kr.)
Jedno od najvažnijih i najpoznatijih Platonovih djela svakako je Gozba. Ideje o ljubavi i ljepoti, povezane s dobrotom i mudrošću, koje Platon iznosi u Gozbi razotkrivaju čovjekov put prema ostvarenju sebe kao cjelovitog i prosvijetljenog bića, kroz neprestanu potrebu samousavršavanja i vladanja sobom.
Ćutim kako se razmotava čvor u kojem se krila tajna odbijanja Erosovog carstva… čujem Diotimin glas…

Čovjek se može i treba uzdići do spoznaje ideja, jer je to put njegovog duhovnog razvoja. Jednom kada to uspije, treba se osjetiti pozvanim da prema svjetlu ideja uređuje svoj život i rad, te u svijetu poja­va stvara ljepotu i moralna dobra. Taj put vodi od putene i osjetilne do prave filozofske ljubavi, koja predstavlja naj­veći stupanj moralnosti, spoznaje i stvaralaštva.
Ovako opisana uloga Erosa kao one snage koja vodi čovjeka ne samo prema vrhuncu duhovne spoznaje, već na temelju toga prema boljitku svijeta i društva u cjelini, razlog je zbog kojeg svaki čovjek treba poštivati Erosa i njegovati ljubavno umijeće.






Za sliku «La primavera» Sandro Botticelli je dobio nadahnuće iz mita o nimfi Hloridi i Zefiru, ugodnom proljećnom vjetru. Zefir hvata Hloridu, transformira je u božicu cvijeća i proljeća, Floru. Venera, centralna figura slike, predstavlja platonsku ljubav, uključuje sve što je manifestirano u fizičkom svijetu, u oslikanom vrtu. Nacrtano je drvo dobra i zla i tri Gracije, a koje predstavljaju tri vrline – ljepotu, čednost i zadovoljstvo. Jedna od njih gleda boga Merkura, dok na nju cilja Eros, mali anđeo koji se na slici pojavljuje iznad Venere. Odnos Merkura i Venere mogao bi ukazivati na vjenčanje, koje ne uključuje samo seksualno zadovoljstvo, već i mudrost, budući da je Merkur simbol intelektualne energije.






Na žalu vjerovanja, u sedefastom hramu sanja zagrljaj pijeska i pjene porađa biser nadanja.
sunce gasi vatre noćnih mora, topi snjegove, tu drevnu grobnicu tugovanja.
U stručku proljeća bljesak sreće.

U krošnji vremena lebdeći Amor i tragovi suza na laticama… maglovita sjećanja, kovitlajuće misli i silueta tuge u odlasku… zlatna hostija u kaležu trenutka… tek naslućujuća boja dolazećeg proljeća se slijevala obzorom i uranjala u vrijeme… dotaknuo je moje lice… drhtavi dodir prepun nježnosti… tišina prepuna disanja… i imena koje je slovkao dozivajući boginju… u zrncima se zrcalila rosa… stajali smo u pijesku života…

Boginja je izronila u dolinu suza…hram ljubavi se ukazao na horizontu… posvetili smo susret… na žrtveniku je gorijela svijeća… osjetih zrcaljenje paralelnih svjetova i misao kao poveznicu… nastajanje sklada u neskladu života… pogledah se u njegovim očima… sjena tuge je nestajala… gubila se na kraju nečeg nedorečenog… i odnosila sa sobom slike prošlosti… slavili smo rađanje…
U zjenici svemira odživjeli gozbu bogova… začuh odu zreloj ljubavi… šapnuh… volim bezvučje tvojih milovanja… uranja u disonance uzbuđenja i pretače ga u suglasje tkiva i žudnje…
Osluškujem nutanju tišinu i čujem poruku utkanu u glas istine.
Ono što svijet treba je ljubav, ono što čovjek treba je ljubav, ono što hrani dušu je ljubav.

osjećam proljeće u srcu, veneru u duši i nježnost vrhunskog čina koji tijelo preobražava u fontanu sreće…

Dijana Jelčić


- 10:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 23.02.2022.

Muke po laptopu...



hvala vam dragi prijatelji što čitate moje muke...
savladavam brzinu novoga, a onda stisnem nešto,
a ne znam što... uleti mi zrakoplov u monitor i
nemogu više pisati ni spremiti... lutam
ikonicama, uspijem se opet ulogirati,
ali napisanog nema, pišem iznova...
hvala vam što ste tu... za uzvrat pjesme,
čuvarice mojih tuga...




Osamnaet crvenih ruža...

Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu...

Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca...
A nisi osjetio da nam kradeš
mladost, bezbrižnost, sne.

Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža,
prohujala su desetljeća,
tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav..
Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987





Iz vremena oluje ruža...

Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene, plov bespućem insomije.

Noktima tugovanja klesah pjesme
u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj nutarnjeg sunca.

U vazi su umirale crvene ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.

U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja, oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka, ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove snova u očima.
Umire jadikovka u ružičnjaku sna, očaj na izvorištu traganja,
ružine bodlje u tkivu vremena, lahor novog svitanja briše tragove tihog umiranja.

U duši jecaj zatišja, u bezglasju rapsoda balada ljubavi.

Ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca biverzuma.

Iza nas ostadoše krhotine boli, u suncu naslutih carsko znamenje,
prođoh kraj čuvara vremena, pomilovah ti lice da ubijem svoju nesreću
i oživim tvoju sreću.

Na žalu vjerovanja, u sedefastom hramu sanja
zagrljaj pijeska i pjene porađa biser nadanja.

Na žrtveniku svitanja izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
sunce gasi vatre noćnim morama,
topi snjegove, drevnu grobnicu
jesenjih tugovanja.

Darovao si mi buket bijelih ruža,
osjetih bujanje prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i boje tišine.

Dijana Jelčić

- 17:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 18.02.2022.

Želim vam vikend pun sunca i ljubavi...








17. veljače 1600. godine Giordano Bruno je živ spaljen na lomači zajedno sa svojim knjigama.
Na Campo di Fiori, rimskom Cvjetnom trgu, na kojemu je Giordano bio spaljen, 1889. podignut je spomenik s natpisom

"Vrline su oblici koje stvara prosvijetljeni um:
kroz njih on pokazuje svoje postojanje"







24. sijećnja ove godine je prestalo kucati srce mog prastarog laptopa...
razgovarah sa neznancem, pozvao me u igru srca i uma.
srce se uspinjalo, padalo i mijenjalo ritam, zaboravljalo poneki odkucaj.
Na radnom stolu novi laptop, novi program, novi izazov mom neznanju.
U misaonom režnju kovitlac neurona. Sjetih se knjige
"Giordano Bruno ili Herojski zanosi",
godinama je bila moj brevijar.
Njegova vizija ljubavi je bila zvijezda vodilja prozno poetskim tekstovima Umijeće vremena.
Giordano Bruno je uzdizao čovjeka na pijedestal vremena... stavio ga u centar univerzuma,
poručio mu...

"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivao tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili."
Giordano Bruno, Herojski zanosi





i mit o ljubavi personificiranoj u Dijani (Mjesecu) koja prima svjetlost od Apolona (Sunca) koji je neizrecivo i neobjašnjivo jednostavno ljubav





Kroz bijelu svjetlost svitanja, promatram kuću na uglu naše ulice, privid stoljetnog svjećnjaka,
jučer pretočeno u trenutak, u iskričave tajne staklenih plamičaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?

Odgovori se kriju u igri uma, u apoteozi ljubavi,
u uzdizanju čovjeka na Olimp, u alegoriji sreće,
u onom zrnu srca u kojem titra božanska iskra.

Odgonetnuh tajnu djelovanja novog laptopa...
još malo vježbe i vratit ću se u blogo svijet.

Vama dragi prijatelji želim vikend pun sunca,
mjesečeva sjaja i ljubavi...


Dijana Jelčić





- 10:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 11.02.2022.

Gorući tulipan...






Dragi blogo prijatelji, zato jer još uvijek... zbog mog neznanja...
imam problema s laptopom,
i ne mogu komunicirati s vama,
darujem vam davno darovanu mi pjesmu






Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.

Haftz








Osjetih moć poezije.
Bogatija osjećanjem osjećaja, oćutih moć gorućih tulipana,
na horizontu svijesti snagu ljubavi, njeno tkivo u snovima.
Na ljestvama zbilje zbirkom "Nestvarno stvarni" ukorićih san.

Dijana Jelčić




- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.02.2022.

Damoklov mač...






Otok vjekuje u kanalu, na otoku ubrizgana sjećanja, nad otokom bijela svjetlost i boja nadanja... Lazareti se rađaju svijetom, u karantenama tišina molitvi i čekanje. U eteru uskovitlana panika.
Tajanstvenost straha se nadvila epohom, u negeometriskoj stvarnosti nestaje svjetlost istine.






Ćuti li se to propast carstva lažnih vrijednosti?
Ćute li raskalašeni moćnici da u zraku lebdi Damoklov mač?






Bježim iz zbilje, gledam svijet očima sjećanja.
Živim ukorićen san, osluškujem život.
Titraju refreni vječnih melodija,
mirišu ruže.
Sjećam se ljudi i krajolika, aleje gorkih naranača,
kamenjara, vinograda, tromosti ljetnih dana,
iluzija iza spuštenih vjeđa,
istine sa početka svijeta.

Ljubav u aorti svemira,
u ritmu srca vremena,
u boji vjenčanice
kojom svjetlost
kiti mladi dan.

Ostao je san u očima, osmijeh na licu
titraj na usnama i srcem odapet let
nezaboravom.

Dijana Jelčić



- 09:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 02.02.2022.

Aleja kamenih spavača...




Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.
Mak Dizdar







Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili… pričinja mi se, bili smo uklesani u mramor pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Sjećam se, misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje.

Živio si u zemlji iz koje pisma nisu dolazila, živjela sam u zemlji banaka, satova, čokolade, runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu doline zelene rijeke. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si privid zaštitara moga vremena i mojih sanja.

Osluhnuh tišinu jutrenja, moć prelamanja noći u dan, svitanjsku puninu u koju se uvukla sumnja. Začuh razdirući vrisak iskonskog jezika, narušavanje kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…
Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.

Postavih si pitanje…
Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?

Odživjeh vrtlog vremena, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentnog u potrebno iskustvo.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom, ujedinjuje sa univerzumom, sljubljuje s energijom moje znatiželje...

Odabrah put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u jutro poezije. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...


- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>