Jedno od najvažnijih i najpoznatijih Platonovih djela svakako je Gozba. Ideje o ljubavi i ljepoti, povezane s dobrotom i mudrošću, koje Platon iznosi u Gozbi razotkrivaju čovjekov put prema ostvarenju sebe kao cjelovitog i prosvijetljenog bića, kroz neprestanu potrebu samousavršavanja i vladanja sobom.
Ćutim kako se razmotava čvor u kojem se krila tajna odbijanja Erosovog carstva… čujem Diotimin glas…
Čovjek se može i treba uzdići do spoznaje ideja, jer je to put njegovog duhovnog razvoja. Jednom kada to uspije, treba se osjetiti pozvanim da prema svjetlu ideja uređuje svoj život i rad, te u svijetu pojava stvara ljepotu i moralna dobra. Taj put vodi od putene i osjetilne do prave filozofske ljubavi, koja predstavlja najveći stupanj moralnosti, spoznaje i stvaralaštva.
Ovako opisana uloga Erosa kao one snage koja vodi čovjeka ne samo prema vrhuncu duhovne spoznaje, već na temelju toga prema boljitku svijeta i društva u cjelini, razlog je zbog kojeg svaki čovjek treba poštivati Erosa i njegovati ljubavno umijeće.
Za sliku «La primavera» Sandro Botticelli je dobio nadahnuće iz mita o nimfi Hloridi i Zefiru, ugodnom proljećnom vjetru. Zefir hvata Hloridu, transformira je u božicu cvijeća i proljeća, Floru. Venera, centralna figura slike, predstavlja platonsku ljubav, uključuje sve što je manifestirano u fizičkom svijetu, u oslikanom vrtu. Nacrtano je drvo dobra i zla i tri Gracije, a koje predstavljaju tri vrline – ljepotu, čednost i zadovoljstvo. Jedna od njih gleda boga Merkura, dok na nju cilja Eros, mali anđeo koji se na slici pojavljuje iznad Venere. Odnos Merkura i Venere mogao bi ukazivati na vjenčanje, koje ne uključuje samo seksualno zadovoljstvo, već i mudrost, budući da je Merkur simbol intelektualne energije.
Na žalu vjerovanja, u sedefastom hramu sanja zagrljaj pijeska i pjene porađa biser nadanja.
sunce gasi vatre noćnih mora, topi snjegove, tu drevnu grobnicu tugovanja.
U stručku proljeća bljesak sreće.
U krošnji vremena lebdeći Amor i tragovi suza na laticama… maglovita sjećanja, kovitlajuće misli i silueta tuge u odlasku… zlatna hostija u kaležu trenutka… tek naslućujuća boja dolazećeg proljeća se slijevala obzorom i uranjala u vrijeme… dotaknuo je moje lice… drhtavi dodir prepun nježnosti… tišina prepuna disanja… i imena koje je slovkao dozivajući boginju… u zrncima se zrcalila rosa… stajali smo u pijesku života…
Boginja je izronila u dolinu suza…hram ljubavi se ukazao na horizontu… posvetili smo susret… na žrtveniku je gorijela svijeća… osjetih zrcaljenje paralelnih svjetova i misao kao poveznicu… nastajanje sklada u neskladu života… pogledah se u njegovim očima… sjena tuge je nestajala… gubila se na kraju nečeg nedorečenog… i odnosila sa sobom slike prošlosti… slavili smo rađanje…
U zjenici svemira odživjeli gozbu bogova… začuh odu zreloj ljubavi… šapnuh… volim bezvučje tvojih milovanja… uranja u disonance uzbuđenja i pretače ga u suglasje tkiva i žudnje…
Osluškujem nutanju tišinu i čujem poruku utkanu u glas istine.
Ono što svijet treba je ljubav, ono što čovjek treba je ljubav, ono što hrani dušu je ljubav.
osjećam proljeće u srcu, veneru u duši i nježnost vrhunskog čina koji tijelo preobražava u fontanu sreće…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 26.02.2022. u 10:50 sati.