dinajina sjećanja

Invokacija...u književnosti označava uvodni dio u klasičnom pjesništvu u kojem pjesnik,
tražeći inspiraciju, zaziva muze ili neko božanstvo.
U grčkom epu Ilijada taj zaziv glasi:

"Srdžbu, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
Pogubnu, koja zada Ahajcima bezbrojne jade,
Snažne je duše mnogih junaka poslala ona
Ka Hadu, a njih je same učinila, da budu plijen
Psima i pticama svima, i tako se Zeusova volja
Vršila, od kad se ono razdvojilo u svađi bio
Atrejev sin, junacima kralj, a Ahilejem divnim."

„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),....“
Jorge Luis Borges.

Wyslawa Szymborska "Utisci iz kazališta"

Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese
i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu:
tu jedna ruka po cvijet seže,
tamo druga hvata odbačeni mač.
tek tada treća, nevidljiva,
obavlja svoju dužnost
steže ma za grlo.

Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela

Bez obzira cvjetaju li već magnolije i jesu li temperature dosegle proljetne ili to tek iščekujemo, danas; u nedjelju 20. ožujka u 16 sati i 33 minute; službeno počinje proljeće!
www.vecernji.hr.

Ponašanje neizmjerno velikog svemira, piše Stephen Hawking, može se razumjeti kroz prikaz njegove povijest u imaginarnom vremenu. U tom smislu ima sličnosti s Hamletovom orahovom ljuskom, a u tom orahu je sadržano sve što se događa u stvarnom vremenu. Hamlet je dakle bio potpuno u pravu: Možemo biti zatvoreni u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnog prostranstva.
"Mi smo samo napredna vrsta majmuna na malom planetu. Ali možemo razumjeti Svemir. To nas čini posebnima."
Ipak jedna stvar za Stephena Hawkinga je oduvijek bila zagonetka - žene. Kada su ga jednom prilikom pitali o čemu najviše razmišlja tijekom dana rekao je:
"Žene. One su potpuni misterij."

Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)

U Sloterdijkovoj antologiji gnoze pročitah priču o rođenju Svjetlosti.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.

Čovjek bez ilizuija je sam sebi stranac...

Ispod mosta Mirabo teče Sena
I ljubav naša
Zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene.

Dan izvan vremena po majanskom kalendaru...

Prema kalendaru od 13 mjeseci i 28 dana, ovaj dan ne pripada ni jednom tjednu niti mjesecu, pa ga zovu i Dan izvan vremena.
“To je dan univerzalnog opraštanja, oslobađanja svih sumnji, vrijeme pomirenja, pročišćenja, slavljenja života i slobode.”