dinajina sjećanja

Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi, a nećemo znati da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak...

stilizirah Pitagorin govor učenicima njegovim...

Čudoriječje sna…

Poetika zbilje je obrazac ispisan memorijom srca, a njena pričljivost,
preslika metafora utjelovljenja sna, bujica riječi, kapljica stiha,
duša pjesme, božanska iskra, klica umijeća.

Iz postelje probuđenog neba ustaje usnuli spavač,
mjesečari stazama podsvjesti, korača koridorima nadanuća,
zaustavlja se u magiji uskrslog oltara.

Osluškuje molitve prohujalih ljeta, uspomene slijeva
u piktogram duše, pretače u nova svitanja.

Na obali odlazeće noći, u sjaju zlatne hostije,
spavač se budi.
Slike ožive čudoriječjem sna, postaju rijeka,
virovita bujica uzbuđenja, vodopadi nemira, poezija kapi,
život tako jednostavan i lijep.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, 1987- 2007.

Ova posebna vrsta orhideje među najrjeđim je vrstama u Europi, ali i svijetu i zbog toga je strogo zaštićena svugdje, pa i u Hrvatskoj. Hrvatsko ime, Gospina papučica... ona je jedna od najsporije rastućih biljaka na svijetu. Njena posebnost dolazi iz izgleda njenog cvijeta koji podsjeća na papučicu, a isti joj je taj izgled donio i latinski naziv Cypripedium, što prevedeno znači Venerina obuća. Venera je bila jedna od najljepših božica pa ovaj cvijet može s ponosom nositi njeno ime.
Izvor: https://zastita-prirode.hr/zasticena-priroda/vrste-i-stanista/gospina-papucica/

Zadovoljstva

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...

Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.
Bertolt Brecht

Robovi, zemlja je zvijezda, a mi se loptamo njom,
a snaga naša pobijedit će taj svečani brodolom...
kaže Krleža stihom u drami Kristofor Kolumbo...

Uskrsni ponedjeljak je dan kad se Katolička crkva spominje puta uskrsnulog Isusa u Emaus i susreta s dvojicom učenika.
Pretpoznali su Isusa tek kod dijeljenja kruha...
Put dvojice učenika iz Jeruzalema u Emaus sličan je našem životnome putu. I on je pun nerazumijevanja i pitanja na koja nema jednostavnih i zadovoljavajućih odgovora.

U pasiji Krista, negdje pri kraju, kad je Krist već nekoliko puta pao pod križem, kad je već potpuno iscrpljen i umoran, jedna žena iz skupine žena sa strane, po imenu Veronika, odvaja se od njih, prilazi mu i daje rubac da obriše znoj s lica. On uzima rubac, briše svoje lice i vrača joj ga. Ali rubac nije samo mokar od znoja: na njemu ostaje lice Krista, njegov portret...
Ta slika, taj rubac, znak je te uzajamnosti, znak ljubavi i vjere u čovjeka koji odlazi sa ovog svijeta i već se, tako reći, ne nalazi ovdje. Ali to nije, kao što vidimo, idilična ljubav, već ljubav nastala u patnji kojom Veronika sudjeluje u muci Krista. Tako je portret nastao u središtu ljubavi i muke. A ne znači li pasija i ljubav i muku istovremeno?
Danijel Dragojević. „Veronikin rubac“ 1963

Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.

Antonio Machado

„…Svesvjetlost imade svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti. Sveukupno svjetlo imade dakle izvorište od jednog prvotnog, bezgranićnog svjetla empireja, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potjeće sve, sam je bestjelesan I od njega je sve tjelesno, svaka se množina rada od Jednoće, pa stoga sve proizlazi iz Jednog. A ta je jednoća prasvjetlo...“
Frane Petrić

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

Ne pitaj više

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.

Danijel Dragojević

Vrata zatišja...

Ova noć miriše na tišinu i vino,
tajnovita,
neopipljiva kao oblak od snova.
Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
tvoj pogled nebo puno želja.
U ekliptici sna mjesec pun srebrenog sjaja
i toplog zlata.

Ti, to su bili snovi,
vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća
i suze pri rastanku,
traženje blizine,
telefonski razgovori i pisma.
Ti, to je ljubav, ali nije život.

Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose
i palio vatru za zaleđeno srce.

U igri s ljubavi smo ulagali mnogo,
izgubili sve, a dobili život.

Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja
s dlanovima punim nedavnih dodira.
Vani se netko smije, štekće zlobno.
Željena tišina puca, mrvi želju,
razbija toplinu.

U kaminu gori vatra, na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju se slijeva u simfoniju,
devetu, rođenu u gluhoći osjetila.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987

Smijeh lude

...Luda kad sluša laži
Ona se šutnjom ne krije
Već svoje mišljenje kaže
Tako da glasno se smije
"Bože, vidi što ovaj lupa!
Što stvori tog lažova glupa?"
I od početka svijeta
Istina i smijeh su jedno...

Zlatko Stanzer