U kolajni s tobom...
Oshov put bijelih oblaka, staza na kojoj susrećem samu sebe,
ubožnica u kojoj učim misliti sebe u sebi i misleći sebe osjećam druge.
U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje, nestaje uspomena
kao stranica otrgnuta iz albuma slika.
Bol tihuje u zaliscima srca, rana zacjeljuje, ostaje ožiljak i koprena korote
iza koje se krije tuga i konture svjesnosti, kostur istine,
a sreća je u neponovljivosti trenutaka, ni sretnih, ni tužnih.
Mijenjam prošlost. Darujem joj svježinu prisjećanja.
Odbacujem sve ružno, okrutno, brutalno,
tužno, nedoživljeno i nedorečeno,
opraštam si neznanje, neukost
i bol koju sam svjesno,
nesvjesno nekome
nanijela…
opraštam svima koji su me
svjesno ili nesvjesno
ranjavali, kažnjavali,
vrijeđali…
oprost je eliksir, kamen mudrosti, božansko svojstvo, philosophia perrennis,
metafizika iz koje, u bitku svijeta, života i ljudskog uma, izranja božanska stvarnost…
Promatram Rabuzinovu sliku... ples bijelih oblaka nad livadom iz sna...
Ubijam dušu gravitacije i pronalazim sebe u sebi…
sebe žigosanu stigmama sudbine,
necijenjenu i cijenjenu,
nevoljenu i voljenu,
sebe cjelovitu.
Sebe u kolajni s tobom,
u milostivoj sudbinskoj igri,
u svitanjima koja zrcale sutone
i sutonima koja objavljuju jutrenja.
Dijana Jelčić...
|
