Noć izdaje...
Na stolu kruh i vino. U cenakulu oproštaj, posljednja večera.
U komadiću šutnje oćutih uspomenu na ulazak čovjeka u svetu zemlju…
Prognanstvo čovjeka iz rajskog vrta i molitva spasenja u Gestemanskom vrtu.
Gestemanska ura, molitva ubrizgana u otkucaje nutarnjeg sata,
krugovi utkani u žrtvu čovjeka za čovjeka…
sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi…
To je bila noć rastrgnuća koprene iza koje se krila izdaja…
Hoće li glasanje pjetlova ubiti ljubav?...
Vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...
Na žrtveniku bezumlja umire čovjek za čovjeka...
osjetih vjerovanje u istinitost kozmogonije... Venera i Danica…
sutonska i jutarnja zvijezda... putanja ljubavi...
trenuci pretakanja jedne u drugu… nedjeljivost od istine…
ljubav, vjera, nada…
Ecce Hommo, krik izdaje guši zvona, muk objavljuje žalovanje.
Dijana Jelčić
|
