Nestajala je noć...
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Danijel Dragojević
Prisjećam se pucanja krletke zatomljenih osjećanja, sjećam se trenutka preobražavanja riječi u ptice i poziva na let u davno željene plave daljine.
Padale su zvijezde... nestajala je noć. približavali smo se Suncu.
Bili smo u zagrljaju mora, kiše i zemlje, puteva i gradova,
u igri oblaka i vjetra, u disanju srca i tihovanju uma, u magnovenju vremena…
u dijalozima s tobom osjetih srcem odapet let ptica...
darovao si mi san… poeziju neba i tišinu… izgovorili smo molitvu…
pričinjalo mi se da su granice između svjetova nestale…
vidjeh drago lice u zrcalu trenutka… dotaknuo me osmijeh…
dašak vječnosti je oplemenio vrijeme…
osjetih sklad između uspomena i stvarnosti…
misli su lebdjele između nas i njih…
titrale su slike gozbi na kojima ispijasmo nektar i slavismo rođendane…
u tvojim očima vidjeh sjetu… sjećanje na prerano otišlog prijatelja…
na žrtveniku noći izgovorismo zakletvu snu… nedosanjanom ali našem…
završilo je vrijeme žalovanja… ostala su sjećanja…
i sve one sitnice kojima smo darovali značaj… knjige s posvetama…
slike uokvirene ljubavlju krase zidove hrama…
plišani medo sa ružom koja ne vene… cijeli jedan svijet utkan u srce…
nedodirljiva ljepota prijateljstva odsanjane na obrocima mladosti… i pretočismo u zrelost…
Na žrtveniku sjećanja gori mjesec… neugasivo svjetlo njegovog postojanja u našim životima…
Dijana Jelčić
|
