Navala zvijezda...
Mistral, ta lepršava provansalska deseta Muza kovitla dolinom Rhone,
dotiče pjesnike, miluje slikare i sklada simfonije privida,
gradi nevidljive mostove među ljudima.
Osjetih njegovu moć, zatitrala je plava rapsodija davnog nadahnuća.
Stajali smo na Avignonskom mostu, nad Rhonom navala zvijezda, a neumoljivo sunce je
lomilo zidove staklene tišine, darovalo nam romor svitanja.
U cvrkutu ptica, u krošnji breza je tihovalo proljeće.
Krepost je izranjala iz utrobe noći,
u tkivu svjetlosti prizivala viziju o susretu na križištu lazure i zlata.
Mistral je kovitlacima krotke tmine i plamsajima mjesečine ispraćao noć,
donosio zvon sa tornja Papske palače, poziv na jutarnjicu.
Život je otvorio vjeđe, zatvorio zjenice bezdana,
okrunio prolazak kroz vrata sunca,
kroz misao oplemenjenu
porodom dana.
Breze se sjećaju naših koraka,
a mi, u krošnji uspomena,
navale rasutih zvijezda.
Dijana Jelčić
|
