Cvijet nik‘o iz uspomene....
U razgranatoj ljepoti jahač vremena i ples oblaka...
Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme, mudrost osmišljenu zbiljom.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica, proriče preobražaj svijesti,
igra se cvjetovima magnolije, valima mora, vrednuje pjev oceana.
Zahvalna vremenu koje mi daruje tren, čudesnu boju nebojom zvanu,
Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje u oknima sna.
Sličan amfori punoj suza uranja u svijest i srce.
Budi me poezija kiše, tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost nebesku…
Dijana Ječić...
prva fotografija... Branko Hrkač
|
