Ljepota svitanja...
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje,
a sjećanja premošćuju razvaline.
U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi,
u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana
ovom prolaznom nemoći.
Teško je osjećanje osjećaja pretočiti u smisao,
imaginacija ljepote je neprevodiva i neopisiva…
to je istina u koju moramo vjerovati…
kao pretvaranje vode u vino…
Mistika te ljepote ima različita značenja… prisjećam se...
Odbacivali smo svrsishodnosti,
za ideale se umire,
govorio si,
vjerovala sam ti.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu
i prohujala proljeća.
Hvatali smo kapi kiše,
darivali slučajnim prolaznicima,
smiješili su se…
smiješili smo se i mi njima…
moćvara snatri u uspomeni… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja…
čuje se tišina, fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina…
zaobljuju sliku u spektar mojih odsanjanih boja,
u ljepotu prohujalih svitanja…
Krošnjom breza uokvirujem trg cvijeća,
omeđujem djelić našeg neba,
ljepta svitanja oplemenjuje
budnost u zbilji.
Dijana Jelčić
|
