U krošnji bijele breze...
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi, a nećemo znati da smo to mi. Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa Kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak...
stilizirah Pitagorin govor učenicima njegovim...
Glazba iznjedrena iz neobuzdanog kaosa uranja u čujnost.
To vjetar tonovima neba liječi nutarnju gluhoću.
Pitam se jesu li veliki skladatelji, kao davno Pitagora, uistinu čuli te akorde?
Je li Mjesečeva sonata uistinu odjek titraja mjesečine?
Koji nebeski zvukovi se kriju u odi radosti?
Da, treba razumjeti govor neba, slušati jezik oblaka, munja i gromova, boga vjetra i sjeverne zore...
aurora borealis titra poeziju svitanja.
poezija je srce svakog umijeća...
Iz šapata tvog, iz poezije kapi,
izranja sjaj sunca i rosa na vlatima trave.
Osjećam dodiruju me zvuci poezije kiše,
ćutim tebe zanesenjaka u pjesmi oceana...
upitah te... koji tonovi titraju u pjesmi oceana...
Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom ce mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza... šapnuo si
Sjedili smo u parku, u krošnji bijele breze šum nebeskog oceana...
Dijana Jelčić
|
