Reci mi osmijehom...
Što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje… želim ti vrijeme osmijeha… poruka sretnog srca…
Vrijeme je ljubav… a ljubav je sloboda… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?... nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje.
vrijeme je sudbinski put.
postoji li ta staza?
Postoje znakovi kraj puta… Ivo Andrić nam ih je ostavio u naslijeđe…
to je literatura.
vjerujem u njeno znakovlje.
njeni su znakovi znakoviti.
razumijemo li ta značenja?
Razumijemo li govor cvijeća?
čitamo antologije… znači razumijemo jezik nutrine… u nama živi hermeneut… premošćuje misli i osjećanja u zbilju.
sretna sam u vremenu… je li to glupa rečenica?... pitam te.
Nema glupih rečenica, nema nevidljivosti za slijepe, nema nečujnosti za gluhe…
nema neosjetljivih… svi smo mi od istog tkiva sazdani… svi mi osjećamo osjećanja…
svi mi živimo u moći sadašnjeg trenutka… svi mi lebdimo među paralelnim svemirima…
ronimo potonulim utopijama… osmijehujemo se gradu sunca.... ponekad nesvjesni te datosti.
U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao,
pri njegovom sedmom osmijehu osmijenulo se nebao i rodila Psiha.
Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu,
proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije,
narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima.
Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, o njemu se filozofiralo.
To smo mi… preslika stvoritelja… jesmo li svjesni toga?
U iluziji iscjeljujuće tišine osjećam miris limuna i metvice,
a dašak Melise mrvi strah.
U sjeni tvoga osmijeha zaboravljam jučer, ne želim sutra, živim trenutak, osjećam ga, postojim.
Have a nice day... reci mi osmijehom.
Dijana Jelčić
|
