dinajina sjećanja

četvrtak, 31.03.2022.

Božanska proporcija...





Nad trgom titra podne, bonaca zenita smiruje,
tišina je nijema, čeka znak s Griča.
U trenutku zavaravajućeg mira,
pod stijegom neba objava
ekvinocija dana,
Golubovi otprhnuli u beskraj,
trgom se širi smijeh prolaznika.

U igri ozbiljnosti i osmijeha bliskost razdaljina,
svjetlost, došla niotkuda, odlazeći nikamo
zaobljuje prostor, ispisuje načelo vremena.

Smisao tankoćutnih razgovora,
bogoslužje u nestvarnom hramu,
dvanest otkucaja u opatiji zanosa,
na oltaru utjelovljenje zlatnog reza,
simetrija u nesimetriji Venerinog tijela.

Njena uzvišenost, vječni znamen
božanske proporcije zbilje,

Dijana Jelčić

- 17:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 30.03.2022.

Zazivanje...






Invokacija...u književnosti označava uvodni dio u klasičnom pjesništvu u kojem pjesnik,
tražeći inspiraciju, zaziva muze ili neko božanstvo.
U grčkom epu Ilijada taj zaziv glasi:

"Srdžbu, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
Pogubnu, koja zada Ahajcima bezbrojne jade,
Snažne je duše mnogih junaka poslala ona
Ka Hadu, a njih je same učinila, da budu plijen
Psima i pticama svima, i tako se Zeusova volja
Vršila, od kad se ono razdvojilo u svađi bio
Atrejev sin, junacima kralj, a Ahilejem divnim."







Na pladnju okrutnosti razbijeno srce,
na humku sjećanja tuguje duša,
širi se pjesaž isušenih želja,
na oltaru zrelosti
invokacija
nebu...

Svijet je velik, a srce je maleno, prelazi planine, mora, rijeke i
onda zaspe na nekoj obali pod zvjezdama. Srce se tek budi.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala.
On pod korijenjem kristala leda i daleke žudnje. .
Igrajmo se života, pozivao me davni snovid.
Ja se ne igram ove noći, ja želim živjeti.
Zazivam ..
Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…

Erupcija se dogodila nježno,
od besmisla riječi zapalilo se nebo,
tihovalo priču o tebi i meni,
umrli bi da se nismo sreli.

Dijana Jelčić



- 11:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 29.03.2022.

Izgubljen dan...





„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),....“
Jorge Luis Borges.






Izgubih dan lutajući bespućem, izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti,
u traganju za Borghesovim Alephom.
Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine?
Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima,
kako prepoznati odraz u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u odaji ogledala i odjeka.

Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda se sjetih riječi rimskoga cara Tita, Diem perdidi.
On je svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom.

Bio je običan zimski dan. Nad modrinom mora tmurni oblaci. Kroz ogoljele krošnje je zavijao ziman, dokožan vjetar. Hladnoća se uvlaćila u kosti. U slutnji kapi se zrcalio suton. Zaustavih se na obali i šapnuh Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo povjerenja, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.
Spoznah, nedokazivost istine se sanja. Granice su stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere nutarnje tmine. Tu noć upoznah onu, ne bolju, nego drugačiju sebe.Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu.
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj.

Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.
Nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću.
Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše u onom kutku svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene.

Svjetlost je bojom vjenčanice kitila mladi dan.

Dijana Jelčić


- 12:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.03.2022.

Teatar djeluje terapeutski...







Wyslawa Szymborska "Utisci iz kazališta"

Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese
i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu:
tu jedna ruka po cvijet seže,
tamo druga hvata odbačeni mač.
tek tada treća, nevidljiva,
obavlja svoju dužnost
steže ma za grlo.






Još kao mala djevojčica sam često iza kulisa doživljavala čarobni svijet kazališne svakodnevice.
Danas znam, imala sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice.

Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neizživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.





To nam daruje Boalin ... teatar potlačenih...
Prema Augustu Boalu, kazalište je jedno od osnovnih ljudskih djelatnosti, ono je unutarnji ljudski nagon. A predstava nastaje kada čovjek uvidi da sam sebe može promatrati u akciji. On je glumac i gledatelj u istoj osobi. To mu omogućuje kontrolu, a time i promjenu svog ponašanja i svog djelovanja... potiče promjene i poziva na akciju u realnom životu. Cilj je humanizacija čovječanstva.

U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu osjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.

Gledajući teatarske predstave naučila sam spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih.

Dijana Jelčić


- 10:20 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 26.03.2022.

Bijelo jutro...




Kao Pompeji, umiranje u pepelu vremena,
kao okamenjena ljepota prohujalog,
kao tabula raza osjećanja,
kao vrtlog pomućenih stanja,
kao labirint maglovitih zrcala,
kao pučina bez tragova spasenja,
kao moreuzi neisplakanih suza,
kao utvare njemog užasa.





Promatram svitanje… svjetlost se prelama u maglenom ogrtaču… sjećam se jutra pahuljanja… vrtložila se boja nevinosti … ptice se skrile… nisu odnosile misli… virovitost dana se uvlačila u misaonost… pretakala u začudnost osjećanja… tvoja blizina je usavršavala idilu zimskog dana u buktinju proljeća…
rat svjetova se događao izvan nas,
oćutih bijeg iz svakodnevice, romor tvog imena i moć mojih ludorija…

Krenuh stazama izmaštanog svijeta, uzletjeh u krošnju razgranatog vremena,
uronih iza oblaka, dotaknuh veo istine, tajanstvenu koprenu što skriva
sva neodživljena uzbuđenja, univerzum anđela vatre.

vidjeh san i buđenje sunca, umijeće što izranja jutrenjem .
umjeće letenja sa oblacima nad pučinom vječnosti,
nad poezijom kapi uvijek istom, a drugačijom.

Na obzoru svijesti, tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra.
Rađa se dan okićen bojom vjenčanice,
bojom jedara koja nas odnose u budnost…

Dijana Jelčić ... iz arhive...


- 18:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 25.03.2022.

Na prozoru Anđeo...





Na obzoru privid Camusovih apsurda, na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obroncima zbilje kotrljajući kamen.
Udaljavam se od Sunca, uranjam u viziju beskraja.
Titra čarolija uma, daruje mogućnost putovanja kroz vrijeme.





Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu žudnju za slavom
i njegovu kasniju bezimenost utkanu u prokletsvo vječnosti.
Vidjeh, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
Bartolomejsku noć, krvavu svadbu, prevaru ljubavi.

U katakombama pamćenja pronalazim beketovsku sebe,
sužnjicu u praznini zaborava. Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja. Živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde.

Tiho u meni odzvanja život… u svijetu osjetilnosti titra tkivo sna…
u njemosti tišine čujem otkucaje srca…mijenja se ritam,
iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija…
budi se, u zaborav zgusnuta, emocija...

U sedefu upisana biografija školjke,
ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Osjetih ushit jutrenja....

Na prozoru Anđeo...

Dijana Jelčić


- 17:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.03.2022.

Nisam ubila san...





Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela






Putevi, staze, drumovi, koraci odbrojavani ritmom srca. Iluzija otrgnuta iz davnina…
miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika…
Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti…
uptah se... je li on znao zašto je boginja ubila lovca?

Bila je jesen, jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja. Kiše su stigle prerano, ispirale boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama. Iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha. Ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem. Narušavao je sklad samovanja… unosio disharmoniju u željenu tišinu… širio miris jelena mošutnjaka u panoramu nesvjesnog htijenja…





Bojala sam se da ne ubijem san. Predosjećala sam tvoj dolazak. Srce je slutilo ljepotu iako se nije usudilo zaplesati ples tetrijeba u dolini suza. Tijelo je tražilo nježnost vlati trave na kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti. Došao si tišinom proljeća i otvorio vrata sunca.

Upitah te, jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu…
Nasmiješio si se...
Jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela…
Bojao sam se da ne ubiješ san...
Jesi li čuo romor otkotrljanog kamena u dubinu sudbinske rijeke…
Napisao sam poeziju kapi...
Jesi li osjećao moj strah u krošnji razgranate vječnosti…?
Ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si.

Nisam ubila san.

Dijana Jelčić

- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 23.03.2022.

Mijenja se slava svijeta...





Corona virus i smanjena sloboda kretanja i druženja.
U samoizolaciji nam preostaju dugi razgovori,
pisanje kao terapija i lutanje fotoalbumima...





U krajoliku zbilje kolaž vremena mijenja oblik,
mjesečeve mjene, oseka je dugo trajala...
odlazak i povratak u ples uzbuđenja.
osjetih bol, preživjeh nepostojanje…
javio se i sluh i vid za lijepo…
začuh kliktanje galebova,
vidjeh nadolazak plime…

U suzvučju srca i tišine nestaju
mržnje, klevete, osvete…
nestaju strahovi...
rađa se san...

Sic transit, gloria mundi...

Dijana Jelčić


- 10:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.03.2022.

Sretan imendan Vesnama... i pjesma proljeću...




Stiglo je proljeće.
Bubnjevi rapsoda, himnom suncu, na trgu sna
objavljuju Vesnin dan.

Jutros je nečujna kao nježnost, kraj mog uzglavlja
snove skupljala utjelovljena želja prošlih godina,
majka rađanja, vječna boginja proljeća.
Satkana od nećeg nestvarnog,
lepršava silueta boginje il majke,
je odlazeći ostavila proljeće kraj kreveta.





Na obzoru dana mamin lik, danas bi joj bio imendan. Zatitrao je njen glas...
sreće zlatne, srebrne sreće...
svanuo je prvi dan proljeća, dan sreće i dan poezije...





Sanjari riječima i slikama daruju ushit poeziji.
Na bedemu zbilje Vesna cvijećem u kosi
i buketom proljeća budi srce.
Iz zagrljaja pijeska i pjene rodjena,
zgusnuta u davnim istinama,
u poljupcu tek naslućena,
odjevena u čovjeka
došla je ljubav.

Poljubac sa mirisom proljeća uprisutnjuje san!


Dijana Jelčić




- 10:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2022.

Danas proljeće uranja u otkucaje zime...




Bez obzira cvjetaju li već magnolije i jesu li temperature dosegle proljetne ili to tek iščekujemo, danas; u nedjelju 20. ožujka u 16 sati i 33 minute; službeno počinje proljeće!
www.vecernji.hr.






Na nebu odraz alegorije proljeća,
božanstva Botticellieva kista,
nevinost vječnosti i objava novih iluzija.

U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
vjetar odvaja elegiju prošlosti od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude, ubija strahove, ubija bol,
ostavlja tragove proljeća u očima.

U zjeni svitanja rasap bjele svjetlosti, u oku tek naziruće sunce.
Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene stvaraju
idilu rasanjivanja.

Proljeće uranja u otkucaje zime, ubrizgani u pregršt uspomena
živimo san. Snovitost omamljuje, opija tkivom krvi, ritmom aorte
otkucava ljubav.

U disonancama kaosa suglasje budnosti.

Izmaštana geometrija prisnosti sa ljepotom,
u odmaku od konačnosti mjera vremena,
u trenutku izmišljaj pripadanja,
bjelina procvjetalog gloga,
ljubav i zagrljaj
zbilje i sna.

U ekvinociju proljeća bljesak sreće...

Dijana Jelčić



- 10:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 19.03.2022.

U fokusu...





Sunce nad pućinom... u kapima se zrcale slike… djetinjstvo, mladost, zrelost... susret na rondou vremena... prekinut je put tmine… dotaknut neuhvatljivim lahorom sudbine... vrtloži se osjećanje u svojoj stalnosti… izranja iz vrelišta vrtnje… širi se… ispunja praznine… trenutak blješti ljepotom…
Pamtim porinuće u virovitost budnosti… sjećam se svih pitanja koja nisam izgovorila… znatiželja je bila zadovoljena titrajima nutrine… tišinom poruka u bujici želja… na obali si stajao ti uronjen u davno snoviđenje… to nije bilo sjećanje… bila je stvarnost utkana u tkivo trenutka… uzbuđenje kao svjedočanstvo događanja… početak nečega čemu nisam darovala ime… bezimenost se pretakala u stanje.
dogodio se život… otpočela je priča... izranja iz jezika nutrine i isprepliće se u govor svakodnevice… vjekuje u tišini neizrecivosti i stoluje u ehu izrećenog…

jesmo li stigli na kraj vremena?...
zar je to važno?...
osjećam te kao moć ovog titraja koji ne poznaje sutra… kao ono nedohvatno htijenje odlaženja u nepoznato… jučer zgusnuto u omamljujuću želju za otkrivanjem novoga.
Proljeće u dolasku, Vesna daruje dašak prisnosti,
u zraku lahor blizine i bljesak bijele svjetlosti,
lux primus, odmakom u vremenu,
očima postaje vidljiv.

tu smo… ti i ja u titraju eonskog trajanja… u treptaju zjenice univerzuma… u fokusu ljepote…

Dijana Jelčić



fotografije otoka... Jasna Marcelić

- 19:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 18.03.2022.

Znakovi pored puta…





Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao.
Naprijed ne može, natrag nema kud.
Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?
Ne sjeća se pravo ni svoga imena.

Ivo Andrić... Znakovi pored puta






I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje svijesti…
postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja…
dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila…
kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani…

i Andrićevo pitanje i odgovor...
A šta sam ja?
Tek malen plamen koji velikom ognju u susret hita.


a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalnu kocku vedrine u kojoj se zrcale zankovi kraj puta…
simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali…
blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim…
u ognju istine prepoznamo sebe prognanika iz sebe samoga…
sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna…
pronađemo sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…

Krenuh putem bez znakova… stazom ka ukazanju nečega bezimenog…
hvala ti što si se usudila… začuh tvoj glas…
i sjetih se svog imena…

Dijana Jelčić

- 11:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.03.2022.

Put iz sna…





Ponašanje neizmjerno velikog svemira, piše Stephen Hawking, može se razumjeti kroz prikaz njegove povijest u imaginarnom vremenu. U tom smislu ima sličnosti s Hamletovom orahovom ljuskom, a u tom orahu je sadržano sve što se događa u stvarnom vremenu. Hamlet je dakle bio potpuno u pravu: Možemo biti zatvoreni u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnog prostranstva.
"Mi smo samo napredna vrsta majmuna na malom planetu. Ali možemo razumjeti Svemir. To nas čini posebnima."
Ipak jedna stvar za Stephena Hawkinga je oduvijek bila zagonetka - žene. Kada su ga jednom prilikom pitali o čemu najviše razmišlja tijekom dana rekao je:
"Žene. One su potpuni misterij."






Elegantno kao crna pantera odlazi noć. Svjetlost uranja u san, ucrtava put ka svitanju. Zlaćani muk iskri nježan veo nad koljevkom rađanja.
Izranjam iz kaosa, koračam putevima svile, uranjam u Mnemozininu rijeku, u kapi dolazećih i odlazećih sjećanja, u kovitlac vremena.
Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji uspomena.
Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti, umrežava iluzije svakodnevice. Zgusnuta u, slićno orahovoj ljusci, uterus trenutka vidim ljepotu azurnog svodovlja, osjećam...
tek sam djelić, tek titrajuća struna tkiva Svemira.

Hawkingova misao o ženi titra u svijesti. Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka zvjezdanim stazama.
Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari, vlat trave u prostornosti prerije, kap vode na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.
Možda, toga se ne sjećam.
U duplom heliksu su zgusnuti osmijesi praotaca, ikonografija porijekla i pređene staze prohujalim vremenom.
Ne poznajem sve postaje predaha, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.

Sanjarim, tajanstveni “kod” genoma je kao Hamletova ili Hawkingova orahova ljuska... krije u sebi sve misterije i tisućljeća rodoslovlja.

Dijana Jelčić “Mostovi pod kojima se budim” 1987- 2007


- 17:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2022.

Karusel zbilje...




U zatočeništvu nametnutih mi navika zaboravih smisao ludovanja. Tinjala sam u pepelu neostvarnih žudnji. Ugasilo se ognjilo čežnji. Bila sam ugraničena u bezgraničju svrsishodnosti koje su se taložile u svjesti.
Pri inicijaciji u zrelost šapnuh samoj sebi, homo ludens ne smije nestati iz panorame uma. Tada sam bila slobodna, a nisam se usudila zakoračiti u nepoznato. Ostajala sam o žrvnju svakodnevice bez znatiželje i čuđenja u sebi. Ukalupljena u oklop tihe pedagogije disala sam usporeno. Mozak je titrao obićnošću… bez pomaka. Davno zapamćene slike su bile jedina ikonografija razuma. Ovladala je obamrlost osjetila. Bol više nisam osjećala, ni tugu. Ravodušnost prema nutrini i vanjštini me omamila tromošću.

Postoji li reinkarnacija?... pitanje na koje nemam odgovor…
Zašto razmišljam o tome?... to je već lakše pitanje… na njega postoji odgovor koji se krije u deja vu efektima… u snovima se izmjenjuju slike nekih nepoznatih prostora u kojima se osjećam ugodno… u kojima sam osjećanjem već bila… silueta koju susrećem slaže slike vremena… nikada joj nisam vidjela lice… ali čutim sebe u konturama tih privida…
Sunčeva ekliptika se sužava u fokus velikog praska. Iznenada se događa erupcija nečeg nedorečenog. Osjećam početak beskraja. Podne nestaje u sutonskoj blagosti. Osjetih pomak vremena i suze na obrazu. Očutih skoro zaboravljene titraje srca…
U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svjesti, odraz nastajućih ideja, rađanje nadahnuća.
Vrtložim se u osjećajnom kaosu. U misaonom labirintu me dotiču omamljujući mirisi nepoznatog. Slutim daljine dubinskih tajni, šum oceana sna i romor valova u fjordovima misaonog režnja. Čujem nietzscheanski znak zaustavljanja pred bezdanom ništavila.

Divno je promatrati mjesec iz karusela zbilje… tu su šapati, tišina, milovanja, zagrljaji i poljupci svjedočanstva ovozemaljske ljubavi…

Dijana Jelčić

- 17:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 15.03.2022.

Poslijepodne…




Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)






Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora. S jedne strane, je tek pusto obitavanje u jednoličnim ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od žuđenih ljepota. Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se sa Artemidom i njenim nimfama, to je bio moj vječni san, postati suvremeni Faun. San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku.

Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.


Dijana Jelčić "Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007.




slike... William Bouguereau, Eduard Hopper i Eduard Manet

- 18:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.03.2022.

Porod Sunca...





U Sloterdijkovoj antologiji gnoze pročitah priču o rođenju Svjetlosti.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.






Nad otokom sunce zlati prostor. Postojim između nepromjenjivosti ljepote i promjenjivosti vremena. Događaju se sati, minute, trenuci potpunog mira. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, sve drugo su lijepe iluzije.




Čovjek bez ilizuija je sam sebi stranac...



Nad epohu se nadvila tmina... potresi, pandemija, rat u Ukrajini...
Jesu li nestale iluzije, jesmo li prestali sanjati... je li to zavladao stranac na vratima svijesti?
Camusova misao poziva na buđenje nutarnjeg sunca...

Tada se život zgusne u zlato trenutka. Svijetlost se prelama u valove pojavnosti, zaobljava ogledalo nutrine.
Nemoćni smo, ne možemo mijenjati svijet... ne možemo zaustaviti podrhtavanje tla, ni rat... ali možemo uspavati stranca u nama i
sudjelovati u pomoći nemoćnijima od nas...

Prepuštam se moći lijepih uspomena. Maestral mi mrsi kosu. Događa se ono što se događalo. Uspoređujem uzbuđenja, naslućujem pomak u sljedećem. Ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti. Nemir buja. Vrijeme se kotrlja u nedohvatnu budućnost, u neostvarivo sutra.

Iz poroda Sunca izranja zlatno doba.

Dijana Jelčić


- 08:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2022.

Početak svijeta...






Ispod mosta Mirabo teče Sena
I ljubav naša
Zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene.






Slutila sam trošnost vremena. Pod neizgovorenom kletvom šutnje gasnuo je plam svijeće koju zapalih na žrtveniku snovitosti. Stajala sam na mostu Mirabo i prisjećala se Apollinerove pjesme.
Zaromorila je poezija suza, suputnica mladosti, griješnica i dušmanka osmijehu. Tugovala sam ne znajući da sam sama uzročnik tužnoj uspomeni.
Nasumice sam se vraćala na početak patnje noseći bol na licu kao štit protiv susreta. Okončavala sam traganje prije početka, u izmaglici svijesti gubila putokaz ka zbilji. Događao se rat svjetova, umirale su i rađale se zvijezde.





Osjetih, univerzum bi bez ljubavi bio siromašniji jednim svijetom, svijetom Muza i svijetom ljudsko- anđeoske čednosti.
Dotaknula me krepost bijele svjetlosti, ushit veličanstvenog praskozorja.
Nježno titra uzvišenost nijemog trajanja u krugovima vječnosti, nevidljiva snaga božanskog ljepila koje nas vezuje u vremenu. Mi i svijet, tisućestruki kristal razlućene svjetlosti, divota geometrijskih oblika, krajolik neprocjenjivih ljepota. Ples bjeline razlomljen u kvadriranim kružnicama, valcer jutrenja na vlatima smaragdne trave, tango sunoćja na lazuru mora i smiraj u zlatu ponoćnog sunca. Ostaci ljeta u jesenjem pejsažu, zime u panorami proljeća, rapsodija boja u prelamanju bijele svjetlosti.

Pariz je divan u proljeće. Stajali smo na mostu Mirabo i promatrali odraz naših lica u kapima vode. Seine je tihovala prisegu ljubavi.

Gubim se u milosrđu prve istine, u anđeoskoj ljupkosti tvojih vjeđa.
Sunce raste, bojom vjenčanice grli dan. Srce se budi.
To je bio početak svijeta... našeg...

Dijana Jelčić

- 08:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.03.2022.

Kreativan kaos...






U snu vidjeh portret mladog umjetnika... kao moderni Dedalus je gradio labirint... vizija kaosa je oživjela uspomenom na vrijeme traganja za izvorištem ljepote... joyceovska istina o pojavnosti ljubavi u trenutku njenog nastajanja... o ljepoti njene cjelokupnosti, njenoj simetriji u asimetriji zbivanja...
kaosa se ne treba bojati... često titra kreativnošću...

Titraj leptirovih krila u osjećajnom režnju izaziva uragan u misaonom... Sve što je lijepo posjeduje dušu i mudrost… pojavnost stvaralaštva… u fraktalima nutarnjeg kaosa titra svjetlost estetike i etike... kao izlječujuća moć napuknute stvarnost restaurira ikonu na stijenci sjećanja… uspomenu sa ožiljcima neke davne boli...






Fotografije iz vremena gimnazije, fotografije prohujalog vremena.
Gleda me djevojčica koju prognah iz moći sadašnjeg trenutka,
ona sanjiva "ja" koja se godinama skrivala u tijelu zrele žene.
Probudih se iz sanjivosti, pokupih krhotine nutrine.
Poslije rastanaka napustih lutanja zvjezdanim
stazama, otopih lednicu podsvjesti,
zalječih rane djevojčici.

U mikrokozmu vrtlog struna, mjenja se reljef sive tvari,
misaoni režanj ključa znatiželjom, čuđenjem
i bogatsvom osjećajnih slika.

Nad tijelom pojavnosti metafizika svijesti,
balada prošlosti, zornica sadašnjosti
i titraji kreativnog kaosa...

Budim se.

Dijana Jelčić



- 10:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 09.03.2022.

Budio se dan...




Dan izvan vremena po majanskom kalendaru...

Prema kalendaru od 13 mjeseci i 28 dana, ovaj dan ne pripada ni jednom tjednu niti mjesecu, pa ga zovu i Dan izvan vremena.
“To je dan univerzalnog opraštanja, oslobađanja svih sumnji, vrijeme pomirenja, pročišćenja, slavljenja života i slobode.”






Bili smo u zagrljaju mora,
neba i zemlje, puteva i gradova,
u igri oblaka i vjetra,
u disanju srca i tihovanju uma,
u odaji tišine odraz majanskog kalendara.
Bili smo u danu izvan vremena…





Na pučini privid vječnog mira,
nad pučinom Jonathan
i beskraj prostora. .
Lazaret je tihovao priču o spašenima,
čuli smo tihovanje bonace,
oaze u pustinji vremena.

Ostali smo sanjari u vrtlogu
sakralnog i profanog,
prohujalog i stvarnog.

Čekajući laste sanjari smo zbilje,
nestvarno stvarni istraživači dubina,
vizionari budućnosti uvijek u traganju
za potvrdom postojanja drevne utopije.

Vidjeh je u snovima.

Dijana Jelčić


- 10:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2022.

La Lupa... vučica u nama





Iz nje niču pupoljci svijeta
iz nje vrije vrelo života
iz nje sreća cvjeta
i tiha sjeta.

Na njenom licu se zrcali osmijeh sunca
u očima se ogleda želja vrhunca
na tijelu iskre zvijezde
u srcu se gnjezde.

Iz njene svjesti se rijeka ljubavi toči
radost iz nje k nama kroči
u njedrima mir sprema
dok svijest drijema.

Iz nutrine njene izranjaju mirne noći
svojim dahom daruje moći,
rasipa života sjeme
i stvara vrijeme.

Postelju meku osjećajima daruje,
u svjetlosti umnog caruje,
kroz nju želje plove
i ulaze u snove.

Ona uvijek ka izvoru života teži,
u skutima njinim tajna leži,
kroz svjesnost korača
u srce navraća.

Svjetlosne ću milje čeznutljivo preći
uronit u mirise njena svijeta
u njen zagrljaj mirna leći
da ljubav i dalje cvjeta.

Dijana Jelčić...pjesmuljak iz vremena rimovanja





Žena utkana u bitak vremena, u srž života, u fokus svemira,
žena ratnica svjetlosti, pobjednica tmine, sa krijesom ljepote u očima
i Nikinim stijegom u rukama…
Uvijek lijepa u svojoj nagosti, snena u tkivu življenja, hrabra na bojišnici materinjstva,
spremna umirati za sreću djeteta, ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka, blaga u željama
i snažna u odlukama…

Žena pjesnikinja tuge, poetesa sreće, autorica antologije vječnosti, nit koja povezuje
eone vjerovanja, epohe nadanja, tisućljeća rodoslovlja…
Ponekad samotna u žudnjama, cesarica trenutaka, svećenica svetišta, čuvarica oltara života,
stražarica na vratima snova, lađarica na pučini oceana.

Uzvišena u darivanju, ponizna u dobijanju, ranjiva u izdaji, razigrana u strasti, nježna u zagrljaju, patetična u alkemijskom činu, prekaljena u gubicima, vječna u osjećanjima,
utjelovljena u sutonima i svitanjima.

Iz sedefa umiruće školjke izranja Venera... besmrtna ljepota ženskog i božanskog... boginja ljubavi, a prije svega žena u svakoj ženi, jednostavno ljubav…

Sretan vam Dan žena drage prijateljice!


Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.03.2022.

Plesala sam s pticama…




Sjene prošlosti bude uspavano pamćenje,
u zraku dašak prisutnosti,
pogledima smo tihovali dijalog.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala si mi dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tragala sam za fontanom sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj,
predaleko je… vatra je u tebi…

Iznad otoka bijela svjetlost,
prelama se u prizmi svjesti,
rađa se mladi dan,
sjene nestaju...

Dijana Jelčić

- 17:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2022.

Zapisano na otoku...





Promatram širinu Posejdonova carstva...naslućujem u dubini igru njegove, demonske djece,
osjećam ključanje povijesti Mediterana, u napuknutoij amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja, u potopljenoj galiji jecaj galiota, nadao se slobodi na obali smiraja.
Čujem epitaf sužanjstvu utkanom u valove,madrigal donešen vjetrom
u krošnje prastarih pinija.
U romoru kapi utjeha mora, u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u maestralu šapat boga tišine, blagost neumitne smrti.

Od spokoja trajanja u nagnuću sunca umire ljetni dan.

Dijana Jelčić... iz zbirke Nestvarno stvarni...






Susret prijatelja na otoku... Posejdonovo carstvo i mi... mjesec je noćas bio drugačiji ili mi se tek pričinjalo kako u svom srebru skriva tajnu nečeg nedorečenog. U njegovom licu naslutih mistiku kotrljajuće noći. Uljuljan u njedrima tmine smješkao se konturom dolazeće punine. More je bujalo plimom i najavljivalo oseku svitanja. Mirnoća uzavrelih nemira se slijevala na terasu pokraj mora. Venera je tkala nježne skute nama sanjarima ljepote. Osvjetljavala put baršunaskog lazura ka jutrenju. Osjetih nagomilavanje misli i njihovo pretakanje u arsenal pamćenja, u krijes sjećanja koji će jednoga dana zasvijetliti na oltaru budućnosti. Nadam se.
Iako je budućnost nedohvatna mogu je izmaštati djelićima sjećanja.

Misaona Proustiana, grad sanjajućih knjiga, oslikana vizija bogatstva pročitanog, naučenog i zapamćenog. U osmijehu svijesti ćutim bezglasne poruke, vječno budnog, nutarnjeg knjižničara. Vidim oživjelu Atlantidu, Civitas solis i Utopiju. Na ovozemaljskom otoku živimo, iz solarnog pleksusa, domaštano odredište ljepote, Arkadiju, dolinu sreće nepostojeću na ovozemaljskim kartama.

U ovom trenu pripadanja svijetu imaginarija i iluzija osjećam uzavrelost osjećaja. Pućina miruje, kobaltni hram tihuje ljepotu, prijatelji su tu. U divoti ove preobrazbe svijesti naslućujem istinu postanka, sjaj sutonske i jutarnje zvijezde, dvojnost sutona i zore, otvaranje Jakovljeve školjke, porod Venere, iz kojeg se rađa život u tebi, u meni... u čovjeku.

Dijana Jelčić

- 11:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2022.

Reci mi osmijehom...




Što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje… želim ti vrijeme osmijeha… poruka sretnog srca…

Vrijeme je ljubav… a ljubav je sloboda… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?... nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje.
vrijeme je sudbinski put.
postoji li ta staza?
Postoje znakovi kraj puta… Ivo Andrić nam ih je ostavio u naslijeđe…
to je literatura.
vjerujem u njeno znakovlje.
njeni su znakovi znakoviti.
razumijemo li ta značenja?

Razumijemo li govor cvijeća?
čitamo antologije… znači razumijemo jezik nutrine… u nama živi hermeneut… premošćuje misli i osjećanja u zbilju.
sretna sam u vremenu… je li to glupa rečenica?... pitam te.

Nema glupih rečenica, nema nevidljivosti za slijepe, nema nečujnosti za gluhe…
nema neosjetljivih… svi smo mi od istog tkiva sazdani… svi mi osjećamo osjećanja…
svi mi živimo u moći sadašnjeg trenutka… svi mi lebdimo među paralelnim svemirima…
ronimo potonulim utopijama… osmijehujemo se gradu sunca.... ponekad nesvjesni te datosti.





U filozofiji prvih gnostika je smijeh povezan sa nastajanjem svijeta. Bog se sedam puta nasmijao,
pri njegovom sedmom osmijehu osmijenulo se nebao i rodila Psiha.
Opjevani smijeh bogova kod Homera je osnova iz koje su kasnije, u dionizijskom kultu,
proizašle tragedija i komedija. Dionizije, bog vina i zaštitnik teatra se smije,
narod se smije s njim, smiju se ljudima i bogovima.
Stoljeća i epohe su se smjenivali, smijeh je opjevan, opisan, o njemu se filozofiralo.


To smo mi… preslika stvoritelja… jesmo li svjesni toga?
U iluziji iscjeljujuće tišine osjećam miris limuna i metvice,
a dašak Melise mrvi strah.

U sjeni tvoga osmijeha zaboravljam jučer, ne želim sutra, živim trenutak, osjećam ga, postojim.
Have a nice day... reci mi osmijehom.

Dijana Jelčić

- 11:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.03.2022.

Trenutak buđenja...







U valerima sna susrećem život tako jednostavan i lijep.
Budna se pitam od kakvog tkiva su satkani snovi?
Upliću li se strune iluzija u tu ljepotu?
Noćas odsanjah vrijeme u kojem su bogovi koračali zemljom,
pojavljivali se i nestajali, teleportacijom, energetskim bljeskom materije Homerova sna.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda
uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća.

Misao titra...snovi su varka, zabluda, opsjena uma.
Ne pristajem, odbacujem misao dolutalu iz prednjeg režnja još usnulog mozga.
Emotivni um je uvijek budan. On je noćni stražar nad posteljom, čuvar sna.
On je uzrok što u mojim snovima nema tmine i utvara, nema bezličnih silueta koje progone ljepotu.
Na sceni života se obnavlja ljepota.





Hemera, boginja mladog dana bojom vjenčanice dodiruje u ćula.
U tom činu blaženstva se uvijek iznova odlućujem za ljubav.
Zakoraknuh u trenutak buđenja.
Na uzgalvlju stručak bijelih ruža.

Miris prve kave, tvoj glas i glazba iz radioprijemnika.
Poistovjećujem noćašnji san i jutrošnju zbilju.

Nema razlike.

Dijana Jelčić

- 10:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 02.03.2022.

Pepeo drevnih vremena...






Na dverima korizme trenutak zbilje, život zgusnut u kljetci nedogadjanja... svijet zaokružen u vrtlog neljepota... potresi, pandemija, rat u Europi... uzburkana sjećanja utopljena u lutanja ponekada neprohodnim stazama svjesno i nesvjesno zapamćenog… redaju se napuknute pjesme, neispisani eseji, nezapočete priče tog nedovršenog djela prošlosti.





Pronađoh krhotine jednog sna rasatute na zaslonu budnosti… pointilistička slika prohujalog vremena… zaiskriše točkice kao stakalene perle odbačene u rijeku zaborava… vidjeh moje lice bez osmijeha, sebe u bijegu od trenutka, bjegunicu iz zagrljaja… tragačicu dubinama podsvjesti… vidjeh siluetu opsjenara razlomljenog u fotone … u rasapu blješteće svjetlosti… uronih u viziju… osjetih sukobljavanje valova i čestica u beztežinskoj prostornosti privida… osluhnuh… svjetlost tihuje o tajnama skrivenim u njenom zagrljaju… tišina iznjedrena iz bezdana se slijevala u ćula… muk je bivao sve žešći… zaglušujući… užasavajuće trajanje u opsjeni… izgubih se u nikada otkrivenoj tajni svjetlosnog zagrljaja… osjetih moć neodkinuća od prošlosti… snagu svjetlosti koja je trgala tminu zaborava i iscrtavala neprolivene suze na panou sjećanja… oživjele čuvarice uzburkaše umrtvljenu podsvijest… odživjeh patnju, tugu, bol jednog davnog rastanka… oluju ruža, otrgnuće latica, njihovo vrtloženje lazurnim nebom mladog mjeseca i zvijezda… a onda naslutih smiraj… otrgnuće jednog dijela vremena… njegovo pretakanje u uspomenu koju ću pamtiti… čuvati je kao dragulj u riznici sjećanja…





Imperare sibi maximum imperium est,
reče čovjek sa suncem u očima.
Blagost njegova glasa
zaustavi umiranje.
Vladati sobom
najveća je vlast.
Samo iznutra
se sanja.

Dijana Jelčić



- 19:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 01.03.2022.

U mirisu cvijeća i parfema...





Na zaslonu sjećanja vizija davnog svanuća… mjesečina i sunčani sjaj na graničju noći i dana… titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke previranja… otkrivam sva dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima… i sretna mladenka na oltaru života…





Veliko kristalno ogledalo u okviru izrezbarenog crnog drveta… zrcalo pred kojim sam odrastala… promatram svoje i tvoje lice… smiješimo se… uspoređujem naš odraz sa slikama oslikanog medenog mjeseca… osmijeh je ostao isti… nešto zrelija, ali uvijek ista sreća se ogleda u našim očima… miris jasmina titra u sjećanju… Provansa… Grass… dolina cvijeća i parfema… plavetnilo neba i lavande… Chanell 5, miris koji je obilježio moj život.

skoro četiri destljeća vjerovanja, povjerenja, poštivanja, suglasja… sklad su ponekad narušavale disonance sudbine… nismo dozvolili da pređu u svakidašnju jadikovku nad nepravdom koja i nije bila nepravda… bila je tek oluja ruža u kojoj smo znali pronaći ravnotežu između spokoja i nemira… u nesavršenoj zbilji ostvariti savršenstvo sna… zajedno smo palili vatre na obroncima tugovanja, grijali promrzle duše, pronalazili mir u srcima i sretni uranjali u stihiju svakodnevice… opraštali smo, opraštamo još uvijek i sebi i drugima… ne dozvoljavamo trenutačnoj gorčini koja se nadvila nad epohu da zamuti bistru vodu izvorišta ljepote…

Dijana Jelčić


- 17:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>