Karusel zbilje...
U zatočeništvu nametnutih mi navika zaboravih smisao ludovanja. Tinjala sam u pepelu neostvarnih žudnji. Ugasilo se ognjilo čežnji. Bila sam ugraničena u bezgraničju svrsishodnosti koje su se taložile u svjesti.
Pri inicijaciji u zrelost šapnuh samoj sebi, homo ludens ne smije nestati iz panorame uma. Tada sam bila slobodna, a nisam se usudila zakoračiti u nepoznato. Ostajala sam o žrvnju svakodnevice bez znatiželje i čuđenja u sebi. Ukalupljena u oklop tihe pedagogije disala sam usporeno. Mozak je titrao obićnošću… bez pomaka. Davno zapamćene slike su bile jedina ikonografija razuma. Ovladala je obamrlost osjetila. Bol više nisam osjećala, ni tugu. Ravodušnost prema nutrini i vanjštini me omamila tromošću.
Postoji li reinkarnacija?... pitanje na koje nemam odgovor…
Zašto razmišljam o tome?... to je već lakše pitanje… na njega postoji odgovor koji se krije u deja vu efektima… u snovima se izmjenjuju slike nekih nepoznatih prostora u kojima se osjećam ugodno… u kojima sam osjećanjem već bila… silueta koju susrećem slaže slike vremena… nikada joj nisam vidjela lice… ali čutim sebe u konturama tih privida…
Sunčeva ekliptika se sužava u fokus velikog praska. Iznenada se događa erupcija nečeg nedorečenog. Osjećam početak beskraja. Podne nestaje u sutonskoj blagosti. Osjetih pomak vremena i suze na obrazu. Očutih skoro zaboravljene titraje srca…
U sjaju noći punog mjeseca razlomljeno zrcalo svjesti, odraz nastajućih ideja, rađanje nadahnuća.
Vrtložim se u osjećajnom kaosu. U misaonom labirintu me dotiču omamljujući mirisi nepoznatog. Slutim daljine dubinskih tajni, šum oceana sna i romor valova u fjordovima misaonog režnja. Čujem nietzscheanski znak zaustavljanja pred bezdanom ništavila.
Divno je promatrati mjesec iz karusela zbilje… tu su šapati, tišina, milovanja, zagrljaji i poljupci svjedočanstva ovozemaljske ljubavi…
Dijana Jelčić
|
