Porod Sunca...
U Sloterdijkovoj antologiji gnoze pročitah priču o rođenju Svjetlosti.
Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.
Nad otokom sunce zlati prostor. Postojim između nepromjenjivosti ljepote i promjenjivosti vremena. Događaju se sati, minute, trenuci potpunog mira. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, sve drugo su lijepe iluzije.
Čovjek bez ilizuija je sam sebi stranac...
Nad epohu se nadvila tmina... potresi, pandemija, rat u Ukrajini...
Jesu li nestale iluzije, jesmo li prestali sanjati... je li to zavladao stranac na vratima svijesti?
Camusova misao poziva na buđenje nutarnjeg sunca...
Tada se život zgusne u zlato trenutka. Svijetlost se prelama u valove pojavnosti, zaobljava ogledalo nutrine.
Nemoćni smo, ne možemo mijenjati svijet... ne možemo zaustaviti podrhtavanje tla, ni rat... ali možemo uspavati stranca u nama i
sudjelovati u pomoći nemoćnijima od nas...
Prepuštam se moći lijepih uspomena. Maestral mi mrsi kosu. Događa se ono što se događalo. Uspoređujem uzbuđenja, naslućujem pomak u sljedećem. Ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti. Nemir buja. Vrijeme se kotrlja u nedohvatnu budućnost, u neostvarivo sutra.
Iz poroda Sunca izranja zlatno doba.
Dijana Jelčić
|
